Kapelica sv. Nikole u Karlovcu, za malobrojne pravoslavne vjernike u drugoj polovini 18. st., nalazila se u privatnoj kući u predgrađu. Premještana je iz kuće u kuću više puta. Vjernici su odmah na početku imali paroha i kapelana.
Pripadnici pravoslavne vjere odlučili su 1783. g. izgraditi svoju crkvu, ali su morali tražiti dozvolu od Ugarskog namjesničkog vijeća. Prema ediktu tolerancije koji je izdao Josip II. za podizanje crkve, broj pripadnika pravoslavne vjere bio je premalen.
Godinu dana kasnije (1784.) ipak dobivaju dozvolu. Prvo mjesto za gradnju crkve bilo je kraj stare pošte (pored Pureblove kuće, danas gradske kavane). U ono vrijeme to mjesto nije bilo atraktivno, željeli su mjesto u tvrđavi, pa uz „Haupt platz“ kupuju kuću Ferdinanda Bulića za 3000 forinti i 12 cekina. Kuća je srušena a temelj crkvi udaren 12. travnja 1784. Građena je 1785 / 87., uz bivšu oružanu, u stilu baroknog klasicizma , prema projektu i pod nadzorom fortifikacijskog i cehovskog graditelja češkog porijekla, Josipa Stillera.
(Josip Stiller je došao u Karlovac 1773. g. putem natječaja. Primljen je u službu kao zidarski palir. Uz vojne inženjere sudjelovao je u graditeljstvu Gornje krajine i severinske županije. U Karlovcu je osnovao obitelj i bio angažiran u civilnom i vojnom graditeljstvu. Radio je za episkopiju.
Gradio je episkopski dvor u Plaškom, a gradio je i obnavljao više crkava na Krajini, no što je dosada poznato. Poginuo je 1804. godine nesretnim slučajem u rijeci Mrežnici, u dobi od 56. godina. Sahranjen je na groblju uz kapelicu Sv. Florijana.)
Na zahtjev gradskog magistrata, pravoslavna crkva se morala stilski uklopiti u glavni trg, sa zahtjevom da bude moderno i solidno građena i da bude ukras gradu. Ona ne spada u skupinu tipskih varijanti krajiških crkava. Građena je prema modelu barokne crkve u Segedinu, na zahtjev Gornjokarlovačkog episkopa Petra Petrovića i njegova nasljednika Jovana Evgenija Jovanovića.
Opremljena je od drveta izrezbarenim ikonostasom visokog tipa sa 74 ikone, korom, propovjedaonicom i klupama dovršenim 1813. godine. Vojvođanski slikar ikona Arsenije Todorović iz Novog Sada izvedbu ikonostasa prepustio je svojim suradnicima (to potvrđuje sličnost s ikonostasom koji je Arsenije Todorović izveo za Pakrac 1800. g.) Pretpostavlja se da je drvorezbarske radove i konstrukciju ikonostasa izveo karlovački majstor Jovan Dijaković, građanin Karlovca, porijeklom iz Daruvara. Slike i dekoracije zidova i svodova pripisuju se Dragutinu Inkiostri - Medenjaku.
Crkva je stajala 30.000 forinti , a novac su sakupili srpski trgovci iz Karlovca i Trsta i svi članovi Crkvene općine u Karlovcu. Posvećena je 9. svibnja 1803., za vladike Petra Jovanovića - Vidaka. Godine 1808. proglašena je za parohijalnu.
Karlovac u pravoslavnoj crkvenoj hijerarhiji pripada Gornjokarlovačkom vladičanstvu, osnovanom 1708., sa sjedištem u Plaškom. Od 1830. - 1852. i od 1882. g. do danas uglavnom je u Karlovcu.
Početkom Domovinskog rata, crkva je obilježena oznakom Haške konvencije, spremljen je pokretni sakralni inventar , ali je ipak teško oštećena u prosincu 1991. Zvonik se srušio na pločnik Karasove ulice i Jelačićev trg. Nova crkva izgrađena je u periodu 2005. - 2007. godine.
(Izvori za ovaj tekst: 1) „Iz povijesti karlovačkih župa“, Izdavač: Rkt. župe grada Karlovca, Pripremili: Marijan Radanović, Ferdinand Vražić i dr…, Karlovac 1979.; 2) „Grad Karlovac opisan i orisan“, Rudolf Strohal 3) „Stari Karlovac ulice kuće ljudi“, R. Radovinović)
Slijedeća dva dodatka ovoj priči o pravoslavnoj crkvi, pronašla sam u Državnom arhivu grada Karlovca:
1)Broj dokumenta 81: „Bistrim okom najpazljivije motreći sve što se odnosi na čudorednost u našemu gradu spazio sam da se sa prosjačenjem čini velika zloraba: tako ljenštine i skitnice brižljivo sakrivajući se od Slavnog poglavarstva uvlače se po kućama te svakojako lažući o sebi iskušavaju dobroćudno naše gradjanstvo te izmamljuju za sebe milostinju skrnaveći milosrdnost našega darežljivoga žiteljstva. Takov jedan (kazujući da se zove Schkrem i da je isluženi stražmeštar) došao je danas k meni u prošnju. Na pitanje moje: da li se je on prijavio kod slavnog miestnoga Poglavarstva, odgovori mi sa popriekim ponižavanjem zakonite miestne Vlasti osobito mršteći se na ime „Švaicer“, no ja mu nedopustih ružiti zakonitu vlast, te se brže isti ukloni. Ako zakon kršćanski i obvezuje nas na milosrdje, ali je ta kriepost podpuno razviena i znade za koga je milostinja, i obvezujući kazni zakoni kod nas omedjašuju prosjačenje. No narod držeći se poznate poslovice: „Tko prosi, ako krunu nosi, valja mu podielu dati“ u dobroćudnosti svojoj dopušta da se bezobrazne skitnice titraju milosti njegovom skračujući domaću sirotinju. Dostavljajući svoje sabrano izkustvo u obziru prosjačenja po našemu gradu ujedno molim: Da bi slavno Poglavarstvo blagoizvoljelo najshodnijim putem naše gradjanstvo obaviestiti o zlorabi prosjačenja i ujedno preporučiti: da se nedaju milostinje nikomu tko ne dokaže da mu je miestna Vlast prositi dopustila.“
U Karlovcu 4. prosinca 1862., Pravoslavni župnik karlovački, Nikola Begović
Odgovor gradskog poglavarstva:
„Gradskom satničtvu nalaže se da dade po varošu proglasiti, da nikom nedavaju gradjani milostinje koji neima pismenoga dopuštenja od gradskog poglavarstva, da može u gradu milostinju prositi. Dobro bi bilo, da gradsko satničtvo i dotičnim župnikom tu stvar priobći i njih zamoli, da u crkvah to razglase. (10 / 12 862., Exp. Obradović, gradonačelnik)
2)Broj dokumenta 82: „Jošt se drži običaj u našemu gradu da se naredbe sl. Poglavarstva bubnjanjem glasaju. Spazio sam da se na dva miesta blizu crkve moje to oglašenje čini. Bubnjar ne uzima u obzir na vrieme kad se svršava služba Božja u mojoj crkvi, a jeka od bubnja pometa tišinu molitve i sablažnjava bogomoljce. S druge pak strane obvezuju oglasivane naredbe i moj narod, a kako će koga obvezati ono što nije pravo čuo? Ovakovo bubnjanje sablaznilo me već toliko puta u crkvi, pak je to činjeno i jučer 3. prosinca kao na dan zakonitoga pravoslavnoga praznika. Uzimajući sebi slobodu da se ovdje najumiljatie domolim sl. Poglavarstvu da bi blagoizvoljelo dati nalog bubnjaru: da svaki put, a naročito u zapoviedjene praznike uzme u obzir na vrieme službe Božje u mojoj crkvi te da oglasuje naredbe ili prie ili poslije crkvene molitve, te će tako uprav svakomu naredbe oglasivati. Kad se u dielo provede ovaj ponizni predlog moj, onda neće nitko moći okolišiti naredbu izgovarajući se ne bez zakonitoga temelja, da nie čuo naredbu jer je u crkvi na molitvi bio. S druge pak strane održaće se mir i tišina pred crkvom mojom, što mi je sl. Poglavarstvo sa poštovanim dopisom Svoiem od 4. srpnja 1862. broj 2188 blagonaklonjeno obreklo.
Pravoslavni župnik karlovački, Nikola Begović
Odgovor gradskog poglavarstva: Gradskom satničtvu s nalogom: da gradskom bubnjaru nalog dade, da pred crkvom župnom Sv. Nikole ništa ne bubnja, a najmanje u njihove praznike. S toga da publikacijah uviek gleda, da li je rečena crkva otvorena, i u ovom slučaju da se kani svakoga bubnjanja pred crkvom (9 / 12 862. Exp. Obradović, gradonačelnik).
Izvor: Gradsko poglavarstvo Karlovca, Opći spisi: 237 – 4134, godina 1862:
1)Broj dokumenta 81: Pravoslavni župnik karlovački, Slavnom poglavarstvu sl. i kr. grada Karlovca (službeno) 3913 / pol 4 / 5 862.:
2)Broj dokumenta 82: Pravoslavni župnik Karlovački Nikola Begović, Slavnom poglavarstvu sl. i kr. grada Karlovca (službeno), 8 / 12 862 3930 / pol
Priredila Biserka Fabac