... 11. travnja 1941. godine u gradu su se smjestili Nijemci. Za mene je to bio strašan događaj. Sve što sam dotad o Nijemcima mislio mogao sam skupiti u ovu formulu. Zli i ružni ljudi. A u Karlovac je došla mladost: vedra, nasmijana, pristojna, uljudna, čak ljubazna, a prije svega lijepa, prelijepa. Pokazivali su nam tenkove, dijelili čokoladu, pjevali skladno. Osobito je privlačio način na koji su jeli. Imali su male vilice i noževe, rezali meso sjedeći na motociklima, vadili iz torbe komadiće maslaca i nožem ga premazivali po kruhu. Ponašali su se poput nas na nedjeljnim ručkovima. Ništa im nije bilo teško. Gledali smo ih na promenadi, cijeli su dan nešto radili, čistili oružje, glancali topove, skidali blato s kotača i gusjenica, čitali novine, slušali radio, prali košulje, otvoreni prema nama, ali zatvoreni u sebe, jedan divni mladi čelični svijet, snažan, samosvjestan, nepobjediv. Nisam na njih bacao cvijeće kao moji sugrađani koji su izašli da im plješću i da ih pozdrave, ali nisam mogao a da se ne divim. Trebalo mi je nekoliko dana da se učvrstim u spoznaji koju nije bilo lako usvojiti, a koja je od tada u meni ostala za cijeli život. I zločinac može biti lijep, privlačan, darovit, šarmantan, pametan. Osjetio sam odmah da su nepatvoreni, da ne igraju predstavu, da nam ne prodaju bofl robu. Bili su ono što su bili: vojska, osvajači, disciplinirani ubojice. Za razliku od njih Talijani su se pojavili kao glumci u opasnoj opereti. (odlomak iz knjige Stanka Lasića - Autobiografski zapisi) Fotografije ustupili unuci i praunici obitelji Baeuerle
