BALKANSKA EKSPEDICIJA – zapisi u šest nastavaka 1. Vojvodina, 2. Rumunjska, 3. Bugarska, 4. Makedonija, 5. Albanija, 6. Crna Gora
Napisao Josip ŠUT
Albanija - (5. nastavak)
Poslije 15 km puste nenaseljene makedonskezemlje, na granici smo s Albanijom. Makedonski granični policajci i carinici puštaju nas neokrznute, a kod Albanaca malo čekamo. Bez ikakvog reda iz kolone izlaze automobili, vozači se pozdravljaju s carinicima, smotuljci novčanica hitro mijenjaju vlasnike i otvara se brklja. Napokon nas carinici kulturno propuste i evo nas u zemlji orlova. Prvo dolazi Kjafasan ( čitaj: Ćafasan ). Do Drača je 150 km, a do Tirane 200 km. Nismo prošli ni nekoliko metara, kad s obje strane ceste ugledamo teške čvrste betonske bunkere. Zlokobna prazna okna buljila su u nas. Donedavno su iz njih stršali mitraljezi a jadni su graničari bili neprestano u stanju na gotovs. Od 1946. godine pa do smrti voljenog vođe 1985. godine, Albanija je bila zemlja totalitarizma, osnivani su radni logori, gubila se sloboda. Enver Hoxha održavao je zadnji bastion komunističkog režima u Europi. Danas je drukčije. Prošlo je vrijeme gladi, nestašica i denunciranja. Polako vozimo, sve nam je interesantno. Nagledali smo se bunkera svih oblika i veličina, i uz cestu, i u selima i na livadama. Netko je nekad izbrojio točno pola milijuna. Ako i nije toliko, mnogo je! Spuštamo se u plodnu dolinu. Lijevo i desno su brda s mnogo potoka. Uz cestu su domišljati seljaci u izvore postavili gumena crijeva, i eto ti autopraonice. Voda je besplatna a ruku koliko hoćeš. Ulazimo u grad Elbasan, veličine Karlovca. Divlja gradnja i vinogradi. Na krovovima kuća ogromni vodospremnici koji se pune za rezervu, jer u kućama vode često nestaje. Prigradska se vožnja rješava starim izudaranim kombijima koji staju gdje god tko podigne ruku. Dvokotačne zaprege vuku magarci ili konji upalih kostiju, liliputanske rase. Odmah iza Elbasana odvaja se stara cesta za Tiranu. Vodi planinskim usjecima kroz prijevoje i kanjone. Može se uživati u pustopoljinama i planinskim masivima. Takva su mjesta nekad bila kao rođena za razbojničke prepade iz romana Karla Maya „ Kroz balkanske gudure“. Tom sam cestom išao prije pet godina, ali sada ćemo ići dobrom nizinskom autocestom. Dvostruko je brže. Nastaje neviđena gužva, pretiče se s desna i s lijeva. Stvore se vozila u tri-četiri reda pa opet u dva, i tako se to ritmički ponavlja. Iskobeljali smo se iz kaosa i vozimo put Drača. Opet smo na dobroj širokoj cesti. Na obzorju gubimo minaret najstarije albanske džamije. Gledamo Jonsko i Jadransko more. More je do Drača ( Durres ) čisto i lijepo, a sada plaća danak lučkom gradu.
------ Mi i tako imamo razne iskrivljene predodžbe o nepoznatim zemljama i krajevima. Još mislimo kako je krvna osveta sveprisutna, a ona je odavno zabranjena. Besa je skup drevnih zakona, još svetih ponegdje u Albaniji. Nepoštivanje bese kažnjava se krvnom osvetom. Nakon što u kući za stolom dogovore krvnu osvetu, muške glave obitelji sigurne su samo unutar svojih zidova. Dogovorom porodica može doći do pomirbe.
U Draču parkiramo do samoga mora. Začas nas okruže Romi, prose, navlače i nude na prodaju bezvezne nepotrepštine. Grad ima već preko 160 tisuća žitelja, i svaki se dan doseljavaju novi. Teretna luka privlači radnu snagu. Tu se očito vrti i više novaca nego u raznim zabitima. Drač je glavni centar za preprodaju droge prema Italiji. Dosta se gradi, ima vila i zelenila, dopodnevna je vreva. Nepogrešivo vodim momčad do jedine trgovine u krugu tri kilometra, koja prodaje Skenderbeg. U ostalim trgovinama ne prodaju alkohol, ne razumiju što tražite, i u njima rade isključivo žene lica prekrita maramom, feredžom. Sporazumijevam se natucajući talijanski. Kakav junak mora da je bio taj Gjergj Kastrioti, kad je ova čarobna kapljica ponijela njegovo ime? Sredinom 15. stoljeća porazio je Turke i vojsku dvojice velikih sultana, i stekao besmrtnost. Postao je svevremeni albanski junak. I mi imamo nešto jače od svakog čovjeka i sigurno ga ruši. Zove se Marijan Badel i također je bio junak. Poslije kraće šetnje otežalim kombijem nastavljamo za Tiranu. Do nje nam treba još 50 km.
--- Albanija i nije ni tako mala. Površina joj je blizu 29 tisuća km2¨, a nastanjuje je oko tri milijuna stanovnika. Još je bliže 20% Albanaca izvan domovine. Drim je najduža rijeka, Ohridsko jezero Albanija dijeli s Makedonijom, Prespansko s Makedonijom i Grčkom, a Skadarsko s Crnom Gorom. Muslimana je 70%, pravoslavaca 20%, a katolika 10%.---
Začas stižemo do predgrađa Tirane. Glavni je grad u stalnoj izgradnji. Automobili voze u tri do osam kolona i pravaca. Razumjeti taj organizirani kaos je nemoguće. Trubi, guraj se, maši rukama, viči – sve je dobro. Nema ljutnje, svi voze tako i promet teče. Na prometnici postoje samo zaprežna kola ili mercedesi. Trećega nema. Tirana je dobrano prebacila milijun stanovnika. Stižemo do ogromnog trga kojim dominira brončani Skenderbeg na konju. Vidimo zgradu Nacionalnog povijesnog muzeja, kazalište i staru džamiju. Stali smo pri jednoj rupi od gostionice. Naručujemo salep, topli napitak od žitarica i korijena orhideje. Odlično osvježenje. Plaćamo u eurima, iako je nacionalna valuta lek. Ne buni se nitko. Okruženi smo kavanama i buregdžijskim radnjama. Slastičarnica nema, to je posao kosovskih Albanaca, rekoše nam. Oduševljava nas živost boja na pročeljima zgrada. Sve su vedre i oslikane crtežima. Grad je sve samo ne bezličan. Gradi se mnogo, u grad ulažu Amerikanci, Nijemci, Grci i Talijani. Napuštamo Tiranu bulevarom Durres, prolazimo uz sveučilišta i bazare. Na ulici se trže peći, mobiteli, ormari, voće i meso. Naš BDP bio je do nedavno trostruko veći od albanskog. Danas nije ni dvostruki; ili mi nazadujemo, ili Albanci napreduju? Pri izlazu stoji tabla kako je Zagreb prijatelj Tirane. Drago nam je. Kruži priča kako u jednom neboderu već 17 godina živi obitelj koja zbog krvne osvete ne smije na ulicu. Već su tri puta pokušavali pomiriti zavađene obitelji, ali rješenje nisu našli.
Sad smo već na jako lošoj cesti, malo asfalt, malo kamenje. Još je 130 km do Skadra i granice s Crnom Gorom. U jednom bijednom selu koje se bavi prodajom živog vapna, umalo ne satrasmo ubogog prosjaka koji je sjedio nasred ceste! Izmjenjuju se bezbrojne ručne praonice automobila uz cestu. Prešli smo rijeku Crni Drim i kroz predio voća i povrća, šljiva i kukuruza stižemo u Skadar. Dugački drveni klimavi škripavi most vodi preko legendarne rijeke Bojane. Nismo sigurni hoće li most izdržati. Promet teče zakonom jačeg. Već prolazimo uz lijepe zgrade i stare kuće od trske i blata. Posvuda magarci u zapregama i ljudi na biciklima. U gradu živi oko 200 tisuća ljudi. Gledamo u poviše brdo ponad grada. Na njemu su zidine u obnovi.
O zidanju Skadra na Bojani postoji predivna legenda: Nekada davno, prije dvije tisuća godina, trojica braće gradila su dvorac. No sve što bi danju izgradili, noću bi se srušilo. Stari mudrac reče kako vile traže žensku žrtvu, pa će zidine ostati cijele. Nitko nije htio biti žrtvom, a onda se žrtvovala žena najmlađeg brata, uz uvjet da joj ostane slobodna jedna ruka i jedna dojka, kako bi mogla hraniti svoje dijete. I uzidaše je tako i zidine budu konačno dovršene. Još i danas iz zidina ponekad kaplje mlijeko, tvrde žitelji Skadra.
Iz Skadra je zbog učestalih turskih napada, u 18. stoljeću zadarski nadbiskup Vicko Zmajević, preselio veći broj albanskih obitelji u Arbanase pokraj Zadra.
Kolskim putevima i visokom travom pronašli smo put do Skadarskog jezera. Jezero je najveće na Balkanu. Pri većem vodostaju ima oko 550 km2, dugačko je 43 a široko 14 km. Dubina mu je do 5-6 metara. Smjestilo se između Prokletijske planine te ravnice Morače i Zete. Oko nas poskakuje na tisuće žabica. Iznad nas prelijeću močvarne ptice, rode odnose žabice u kljunu. Začujemo zvona i prilazi nam pastir s desetak malih krava, buša. Pozdravim ga na talijanskom, on veselo odzdravi također na talijanskom. Znam da dobar dio ljudi ovdje govori taj jezik. Stariji su ga učili dok su u II. Svjetskom ratu bili pod Italijom, a mlađi ga znaju jer su za Italiju vezani trgovinom, ribarenjem, krijumčarenjem i drogom. Italija im je prekomorski susjed, kojem se odlazi raditi i baviti se časnim i nečasnim poslovima. Sićušni pastir nas je sve iznenadio kad nam je pojasnio da je ovdje najbrojnije europsko naselje pelikana i ptica močvarica.. Doznali smo i za ribe ukljevu, klena, mrenu, šarana, jegulju, skobalja, kublu, sikavicu i jesetru. Pokazao nam je i močvarnu kasaronju ( trapa natans ), trstiku kroz koju se probijaju čamci i čijim se plodom hrane svinje i goveda. Odmah sam je prepoznao. Kod nas je zovemo vodenim oraškom, a u velikoj je količini ima na ribnjacima Crne Mlake. Jezero ima pedesetak otočića a na ponekom je i manastir. Zahvalili smo ovom pastiru što se potrudio neznancima približiti vrijednost svojeg zavičaja. Nisam želio ni pomisliti znaju li naši ljudi podatke o kraju u kojem prožive cijeli život. Pastira je obradovala majica s karlovačkim grbom. Nije propustio reći da se zove Ćazim, ali i da ima brata Nasera koji bi također rado nosio majicu. Dobio je dvije i pridružio nam se pri jelu. Bio je znatiželjan i otvoreno je pokazivao interes za naše putovanje.
Moji suputnici prava su otvorena knjiga. Lica im odaju unutrašnje raspoloženje. Marko izgleda kao da je ovaj čas stigao iz noćnog bara. Stalno je pospan, u očima mu pravedna generacijska buna na sve i svakoga. Naš mu je ritam spor, glazba pretiha, slobodno vrijeme krivo raspoređeno, jela premalo. Nedostaje mu strpljivosti koja dolazi vremenom. Tada će spoznati da je ponekad najbolje reći manjana. Antonio šuti i guta očima sve oko sebe. Nagledao se lijepih djevojaka. Upija, interesira ga puno toga, a i zna dosta općih stvari. On pere posuđe, guli krumpire, namješta i razmješta. Sve što radi, radi površno. Kruno Golubić je flegma, peče palačinke, miješa žgance, zalijeva se pivom, sve ide na 33 okretaja. Dobivam dojam kako ponekad i zna gdje se nalazimo. Čita knjige, izvodi točne zaključke kod zamršenih stvari. Krasi ga jednostavnost i životni optimizam. Vlade Dražić proživljava san koji je davno sanjao i putuje baš predjelima o kojima je maštao. Šteta što je stalno u nekakvom pobolijevanju, poput Jeremije iz Alana Forda. Ima pomirbu sa sobom i cijelim svijetom. Vlado Štefanac je izdržljiv do besvijesti. Treba mu samo malo sna i opet vozi kao nekoć Fitippaldi.. I on posjeduje računalna znanja kao i Marko. Dobro nam to dođe, iako bismo i bez toga fino funkcionirali. To je generacija dečki odraslih na pizzi i Mc Donald*su. Mladen Kuka je vođa ovog pothvata. U svojoj planinarskoj eri postigao je praktično sve. Popeo se na planine svih kontinenata, dotaknuo obale svih oceana, vodio desetke ekspedicija i uvijek je sve ljude vratio doma. Može li se više?
Vozili smo 12 km potpuno pustim krajem obraslim šumom i prerijskom travom. Već smo se zapitali jesmo li na dobrom putu, kad ugledamo granicu. Prijelaz se zove Murićan, neugledan je i malen. Tri je magarca upravo hranio carinski službenik, i dugo nije obraćao pozornost na nas. Bili smo jedini na prijelazu. Kad je dovršio hranjenje magaraca, bez i najmanje problema propušta nas, promrsivši nešto na albanskom, i mahne rukom vraćajući nam putovnice. Prije pet godina morao sam platiti dva eura za raskuživanje vozila. Raskužio ga je čovjek u crnoj kuti; kasnije sam vidio da je kuta nekad bila bijela. Tada sm morao platiti 10 eura zbog nepostojećeh razloga. Nisam htio i sat i pol su me držali na granici, da bih im na kraju ipak dao novac. Pozdravljamo carinika i magarce i Albanija je za nama.