Napisao Ivica Sečen
Vi znadete kaj je lajbek, zar ne? Vjerujem da vam nije ta riječ strana ni u njenom pravom, a niti u prenesenom značenju.
Kao prvo: riječ – lajbek - budi u svakom normalnom – a zar mi to nismo – asocijaciju na dragog nam poznanika, pomalo smotanog, ne kažem - priglupog, zericu nesnalažljivog, djelomično mutavog, možda "polupismenog", s dvije lijeve ruke u smislu sposobnosti, a ipak milo stvorenje ugodno u društvu, ponekad i predmetom nešto malo oštrije zafrkancije, ali dobričina kojeg volite.
- Baš si lajbek! - kažemo prijatelju (iliti znancu) koji zadnji – kao što je red – doznaje za suparnika na polju ljubavnih vještina.
Ja imam lajbek, ja sam bio " ... lajbek" i – što je interesantno i ni me sram priznati: želio bih opet to postati – te baš zato si uzimam pravo o tome pisati.
Kao drugo: lajbek – odjevni predmet, dio narodne nošnje, prsluk, na karlovačkom području od plave čoje, sa metalnim svjetlim gumbima, na leđima ukrašen ornamentom izvezen crnim koncem. Nosi se na bijeloj košulji izvezanoj plavim koncem, uz bijele gaće, pod crnim škrljakom, dok su na nogama karakteristični opanci koji ne poznaju lijevu i desnu stranu.
Evo, tako smo se nosili mi "Lajbeki" s kojima vas želim "upoznati" kroz ovu kratku priču, jer – žalosna je istina na koju nismo imali utjecaja - mi i nismo dugo trajali.
Da vidimo tko je sve bio "lajbek", duže ili kraće vrijeme (redosljedom kako su evidentirani u toj bilježnici uspomena – vođenoj od 10.12.1986. do 10.07.1991.):
Mirko Barić, Tomica Gerić, Darko Karas, Darko Lukač, Ivica Sečen, Boris Martinek, Zlatibor Tomas, Boris Tomak, Zdravko Maričević, Josip Skender, Vlado Pogačić, Branko Mohorić, Tomislav Šašo, Robert Stanić. Od ovih 14 imena okosnicu je činilo samo nas sedam, eventualno osam. Dosta za lijepo druženje, za ugodne probe i pokoji nastup, dosta da rasplačete svakog tko vas sluša.
Grupa je osnovana 20. kolovoza 1986. kao Treća tamburaška grupa KUD-a "Matija Gubec".
Svjetlosnu godinu ispred nas bili su "Karlovački bećari", zatim grupa koja je pratila folklor, a onda na petom mjestu mi (nije zabuna), budući "Matekovi lajbeki". Ime nije došlo iznebuha, stvoreno je unutar grupe zahvaljujući nadahnuću našeg vrlog voditelja, našeg maestra (danas nažalost pokojnog – jer je bio među mlađima) ing. Zdravka Maričevića. Duhom okretan, a imajući nas pred sobom, davao je – u trenucima istinskog nadahnuća, umjesto da si čupa kosu – i imena setovima koje smo učili: "Špilšuh" u koje su ušle pjesme: Ti si rajski cvijet, Divan je kićeni Srem, Ajde Kato, ajde zlato, Na planincah sunčace sije; "Tuljevina" (dolazi od glagola – tuliti): Gledam bajnu zoru, Pastirče mlado i milo, Žalim te momče; "Lojtrica", Reprezentativni", "Gemišt" ... i tako redom.
I danas, sa ovim novim životnim iskustvom, smatram da je našem učitelju sviranje s nama bila relaksacija nakon napornog posla i da je "uživao" muzicirati s tim glazbenim lajbekima.
Vježbalo se i do tri puta tjedno, učilo se "... od srijede do petke, al´ se nisu ...". Ne treba biti niti previše kritičan. Prvi javni nastup grupa je imala 18.12.1986. u sklopu priredbe cijelog "M. Gupca" – "Amateri svom gradu". Zamislite, odsvirali smo dva seta (set,eng.= garnitura,komplet, pribor, zbirka), sedam pjesama – i to skoro bez greške. A onda su slijedile i druge javne promocije: koncerti, praćenje mladenaca, javne zabave – kao npr. na "Kupskim kresovima" i Pivarskoj koloni. Bili smo tako angažirani zabaviti goste u Hotelu "Korana" za Dan naftaša. U bilježnici je ostao zapisan komentar: "Sviramo sve što znamo – i još više od toga." Bilo bi povijesno nekorektno ne prepisati iz kronologije još jedan upečatljiv zapis. Nosi datum: 05.03.1988. Mjesto radnje: stari Dom JNA. Događaj: Dan žena. Gledajući vrtičku djecu u crvenim lajbekima kako, kao i mi, čekaju početak programa, naš veliki šef, naš tamburaški big bos stvara zaključak (kojeg je kroničar brižljivo zapisao): "Jasno mi je zašto su zvali vas, ali zašto su zvali mene?" ... i nastavio ... "Razlika između vas i ove djece samo je u boji lajbeka!" I još samo jedan upisani pasus: "Kao mnogi pošteni ljudi o muzici, sviranju, nismo znali ništa. Sada, njegovim angažmanom, i našim radom, doveo nas do toga gdje jesmo. Pitam se: Da li je za to zaslužio neku kaznu ili mu je samo sviranje sa nama već dovoljna kazna?"
Svirali smo za vlastito zadovoljstvo, a ako je još i publika kojom zgodom bila i zadovoljna, nitko sretniji od nas.
U nečemu smo se (osim u kvaliteti svirke) ipak razlikovali od drugih tamburaških grupa. Dali smo napraviti svoje nošnje, tipične karlovačke nošnje: sve od škrljaka do opanaka – i to opanaka karlovačkog kraja koje je izradio opančar Vlado Kufrin iz Jastrebarskog. Znadete, tako je to i inače u životu: ako nemate čovjeka koji će "povući" za ostvarenje početne ideje, od posla ništa neće biti. Mi smo imali sreću jer je s nama bio i Gerić. Osmislio je on i ovdje prikazan amblem grupe, koji nema nikakav tekst u sebi, a ipak sve kazuje. (Znamo mi i za sasvim drugačije znakove.)
Daje se na znanje: prva novinska vijest o nama, sa slikom, tiskana je na naslovnici Informativnog lista SOUR-a "Petrova gora" br. 6 - u travnju 1987.
I tako, pet godina djelovanja, preko 250 proba, puno nastupa, mnoštvo divnih uspomena. Neke od njih, u obliku ovih fotografija, dijelim s vama.
Minule su godine, prošao je još jedan rat, i godine poraća. S bremenom godina na plećima, u nekom novom okruženju, sada uz voditelja Mihajla Šepu, uz mnoge, mnoge druge, okupilo se i dio starog društva, onih "Matekovih lajbeka". U tamburaškom sastavu Matice umirovljenika Karlovac, među četrdesetak drugih svirača, sviraju opet zajedno:
- Mirko Barić (pisac knjige "Tambura – Kako sam gradio bisernicu"), Tomica Gerić, Darko Karas, Ivica Sečen, Zlatibor Tomas, Vlado Pogačić i Tomislav Šašo.