BALKANSKA EKSPEDICIJA – zapisi u šest nastavaka 1. Vojvodina, 2. Rumunjska, 3. Bugarska, 4. Makedonija, 5. Albanija, 6. Crna Gora
Napisao Josip ŠUT
Bugarska - (3. nastavak)
Prvi dodir s Bugarskom nam je grad Ruse. Nepregledan broj golemih dizalica, dokovi, teglenice, kontejneri, mutna voda, skladišta, neboderi, košmar. Velika luka ne djeluje ugodno za živjeti. Za posao i profit možda. Zastali smo u Šumenu gdje su nas ponudili jogurtom s uvjerenjem da on produžuje život. Jogurtom prelivenim medom posluženi smo i drugo jutro i tako se uvjerili da je ovdje to osnovna hrana. Uz cestu susrećemo oronula kamena obilježja u sjećanje na I. i II. balkanski rat. U I. balkanskom ratu 1912. godine Bugarska, Crna Gora, Grčka i Srbija napale su Tursko Carstvo. Pola godine kasnije u Londonu je potpisan mir. Tada je stvorena Albanija kako bi se Srbiji spriječio izlaz na more. Malo kasnije pobjednici su zaratili između sebe u II. balkanskom ratu. Sporili su se oko podjele Makedonije. Sredinom 1913. godine Bugarska je napala Srbiju i Grčku. Tada su Rumunjska, Srbija i Grčka porazile Bugarsku i mirom u Bukureštu Bugarima je ostao samo mali dio Makedonije.
Dva velika planinska lanca dijele Bugarsku na četiri područja. Sjevernu visoravan smo prošli, sad smo u srednjoj nizini i idemo prema moru. Još nas čeka Stara planina i planina Rodopi na jugozapadu. Zemlja se bliži desetmilijuntnom stanovniku a dvostruko je veće od Hrvatske. Sofija je najveći grad, potom Plovdiv, Varna i Burgas. Bugari su u sedmom stoljeću prešli Dunav i stvorili carstvo. Početkom 11. stoljeća potpali su pod Bizant, a onda su od 15. do 19. stoljeća pod turskom vlašću. Bogatstvo poljoprivrednog raja svuda oko nas: rajčice, paprika, lubenice, jabuke, breskve, suncokret.. Nepregledne plantaže oraha, uredno složeni stogovi sijena. U Varnu stižemo dobrom cestom. Plaža je pješčana, more stalno valja, naroda odasvuda. Čuje se govor Bugara, Turaka, Rumunja, Rusa, Ukrajinaca i Gruzijaca. Ali, najglasniji smo mi. Skačemo u more, ronimo, plivamo i radujemo se. Od jednog Čačanina doznajemo da ni ovdje ne primaju eure. Morat ćemo mijenjati eure u leve. Za jedan euro dobivamo dva leva. Neka smo okusili i Crno more. Toplo je i nečisto. Uopće nije slano kako očekujemo. U oceanu je salinitet oko 3,5 %, u Jadranu 3,2 % a Crno more ima na jednu litru vode salinitet tek 2,2 %. Smatra se kako je to zbog pritjecanja velike količine riječnih voda, a znanstvenici tvrde da je to more prije zadnjeg ledenog doba bilo veliko slatko jezero. More se nalazi između jugoistočne Europe i Male Azije, Bosporom i Mramornim morem povezano je sa Sredozemnim morem. Crno more ima površinu 422 tisuće km2 a dubina mu je do 2210 m. Ovaj tren spojeni smo morem s Turskom, Bugarskom, Rumunjskom, Ukrajinom,Rusijom i Gruzijom. Na njegovim obalama veliki su gradovi i luke Varna i Burgas, Istanbul i Constanta, Jalta i Soči. Točno nasuprot ovoj plaži mnogo kilometara dalje je Gruzija i mit o argonautima koji su stigli na obalu do Kolhide u potrazi za zlatnim runom. A mi u potrazi za smještajem otkrivamo Pomorski muzej, ulazimo u podmornicu i čitamo o velikoj križarskoj bitki 1444. godine u kojoj je ubijen poljski kralj Ladislav III. pri pokušaju zarobljavanja Sultana Murata II. Naišao sam i na spomen o prvoj bugarskoj željezničkoj pruzi do luke Ruse. Ovom je trasom vozio i slavni Orient Express. Mješavinom slavenskih jezika sporazumijevam se s Ruskinjom, mijenjam eure i doznajem o kampu udaljenom dvadesetak kilometara. Ostati u Varni bilo bi preskupo. Vozimo do poludivlje rijeke Kamčije i pronalazimo kamp koji sliči na naša zapuštena radnička odmarališta.. Uz umješno pregovaranje našeg Mladena Kuke dobivamo povoljno noćenje. Uigrano postavljamo bivak, svatko zna što mu je činiti. Do mora nam je pola kilometra pijeska. S pravom bi se ovaj predio mogao zvati pješčarom. Toliko je pijeska da se komotno ovdje mogao snimati film o Lawrenceu od Arabije. Spremili smo bugarsku milaču, ohlađenu pa opet ugrijanu s dodatkom masti i kobasica. Sve smo zalili izvrsnim bugarskim bijelim vinom. Do sada smo prevalili točno dvije tisuće kilometara. Uz dvije lijepe konobarice i zgodnu gazdaricu zapjevali smo u obližnjem restoranu i ruske romanse i francuske šansone, a zamalo i međimurske kad nas pred jutro istjeraše na spavanje.
Ujutro šestog dana putovanja dižemo se uz maglovitu rijeku, sunce je osušilo šatore, pakiramo se i pratimo obalu mora. Natrpana je vilama, pansionima i neplanskom gradnjom. Sjetim se našeg Vira. Burgas, najveću bugarsku luku, uspjeli smo zaobići preko Karnobata. Uvukli bismo se u veliku gužvu i prisustvovali ukrcaju brodova kojima se izvoze žitarice, duhan i bakar. Kraj oko nas već je poduže prepun voća i povrća, sve je u plodovima i plantažama. Neodoljivo podsjeća na dolinu Neretve i njezinu izdašnost. Gledamo plantaže breskvi i vinograda, a ni plantaže pamuka nisu rijetkost. Cestom se kotrljaju dvokotačne zaprege s magarcima, a na njima klimaju ratari. Do Plovdiva imamo još 140 km. Prolazimo Slivenom, gradom nekoć poznatim po hajducima koji su zagorčavali život Turcima. S desna nam je Trnovo, glavni srdnjovjekovni grad Bugarske. Ostaci tvrđave govore o jednom od najljepših balkanskih gradova. Pred nama se rastvorio teren, unedogled su ružina polja. Podno planine Balkan znana je dolina ruža odakle se svijet opskrbljuje sa 70 % svojih potreba. Početkom srpnja u gradu Kazanlak bio je praznik ruža a u njemu je i muzej ruža. Ružine latice neophodne su za parfeme a i za odličnu rakiju đulovicu. Berba ruže ( rosa domascena ) traje tri tjedna u lipnju i ubire se dok je rosa na njima. Za jedan kilogram ružina ulja potrebne su tri tone ružinih latica! Na aversu bugarskog leva nalazi se ruža.
Prelazimo rijeku Maricu i pri ulazu u Plovdiv uz cestu nas dočekuje i domahuje desetak prijateljica noći. Usred bijela dana! Nije nam bilo lako. Plovdiv je s 40 nacija drugi bugarski grad po veličini. Pohodimo amfiteatar, rimski odeon i arheološke komplekse. Grad na sedam brežuljaka osnovao je Filip II. Makedonski. Prolazimo boemskim četvrtima, starim ulicama, otkrivamo terase, cvijeće i česme. Za dvije godine tu će biti središte europske kulture, a za deset godina istu će titulu ponijeti i naš Zadar ili Varaždin. Tri sata kasnije ulazimo u planinski Borovec. Počinje kiša. Otkrivamo jednu hacijendu, izgleda kao da smo na divljem zapadu.Udivljeno gledamo vrlo lijepu ženu četrdesetih godina i na bugarskom se sporazumijevamo za dva noćenja i dvadeset leva po osobi. To je vrlo povoljna pogodba. Na terasi Kruno i ja kuhamo žgance, pomaže nam Vlade a odmaže Antonio. Neobično je hladno za ovo doba godine. Spremamo opremu i provjeravamo nedostaje li štogod. Pozitivno smo uznemireni, sutra idemo na vrh Balkana. Dosta rano liježemo, još nije ni ponoć.
U nedjelju, 8. kolovoza 2010. godine već u šest ujutro svi smo na nogama. Zajutrak pa pokret. Kiša ne sustaje. Zbog zdravstvenih problema Vlade ostaje na hacijendi. Začudili smo se i zaključili da je u to prste umiješala i lijepa gazdarica. Nas neće biti cijeli dan, kiša pada, kamin grije.. sve je pri tom moguće. Iskusan je naš Vlade. Pred gondolom se tiska šareno društvo, roditelji s djecom, momci i djevojke, hodači i planinari. Svi će oni na poludnevni izlet a mi još mnogo dalje u visinu. S nama se tiska zapušteni šezdesetogodišnjak. Osjeća se rakija. Nevjerojatno se lako sporazumijevamo, lakše nego s Istrijanima, Zagorcima, Međimurcima i Bednjancima. Kaže da održava elektroniku na ovoj trasi. Jao nama ako je tako! Kao da nam čita misli naš drugar Kolo progovara:- Bez brige. Puno pijem kad ne radim, ali još nikada ni najmanjeg udesa nije bilo s gondolom.-
Zatim nastavlja:- A znate li vi da Grci nisu mogli podnijeti da njihov Olimp bude niži, pa su godinama nosili i nosili kamenje i slagali ga na vrhu, ali ipak su zaostali punih 14 metara za Musalom!-
Izlazimo u Jastrepcu. Većina ljudi ostaje. Sunce ugodno grije, uz gorske vrhunce i kotline vitlaju se oblaci i izmaglica, otvaraju se vidici, visoko i daleko stoji Musala. Kakve li promjene poslije kiše niže dolje!
Rodopi su velik planinski masiv u Bugarskoj. U tom je masivu i planina Rila. Snijeg se zadržava sedam mjeseci, ovo je i najhladnije mjesto na Balkanu. Na obroncima Rile izvorišta su triju rijeka, od kojih je Marica najveća. Niže u skrivenom kanjonu biser je bugarske kulturne i duhovne opsojnosti. Manastir Rila iz 10. stoljeća zbog svoje je vrijednosti i ljepote na popisu svjetske kulturne baštine.
Penjemo se, put je strm, kamenit, gol. Kao da je netko slagao kamene ploče jednu na drugu, jednu do druge. I tako u nebogled. Hodamo polako, ponestaje zraka, dah je kratak, visoko smo. Škrto proviruje planinsko cvijeće pritisnuto vjetrovima. Ono što nadvlada surovu klimu, uveseljava nam oko. Raspoređujemo snagu, previše smo puta vidjeli kako krivi tempo lomi penjače pri samom vrhu. Još malo napora i pred nama je ledenjačko jezero u širokoj udolini, a u njenom zaklonjenijem dijelu stoji planinarski dom. U toj hiži do nas sjedi mišićavi Bugarin, otvara lisnicu i vadi sliku:- Ovo do mene na slici je vaš osvajač olimpijske medalje u dizanju utega, Nikolaj Pešalov. Bili smo u istom klubu.- I stvarno, bio je to naš Pešalov u društvu ovog neznanca.
U sunčano poslijepodne ugledali smo piramidu. Evo ga, to je Musala, najviši balkanski vrh. Kamenitom strmom stazom vijugamo metar po metar, nikad stići. Gore smo!!! Fotografiramo se, rukujemo, razvijamo barjake, razmjenjujemo ushite. Kako prenijeti ono što vidimo s 2925 metara? Planina nas prigrlila i podarila nam ono zbog čega vrhunci i postoje. Lijepa je ta zemlja Bugarska. Hvala vam Rodopi, hvala ti Rila, blagodarim Musala. Vraćamo se praćeni kišnom dugom i krdom divljih planinskih konja. Dolje je magla, kiša još pada. Na hacijendi nas dočekuje nasmiješeni Vlade. Ni traga boleštinama. Gazdarica nam daruje ukusnu večeru. Raspoložena je. Zavlačimo se u ležajeve i momentalno tonemo u san.
Ujutro nastavljamo put. Sofija ostaje sjeverno od nas. Njezinih milijun i pol žitelja, stare tramvaje i rijeku Iskr ostavljamo za neku drugu avanturu. Produžujemo kombijem brdovitim krajem, oko nas gusta bjelogorica i mnoštvo izvora i potoka. Penjemo se sve više i više, sve sporije i zavojitije. A onda čistina i manastir Rila. Zanimanje smo usmjerili prema prvorazrednom djelu isposničkih ruku i vrhunskih majstora. Manastir je osnovao Sv. Jovan Rilski u 10. stoljeću. Taj isposnik i pustinjak okupio je učenike i ovo je mjesto s vremenom postalo centar duhovne i kulturne Bugarske. Sve je popločano kamenim kockama, ljudi mrmljaju molitve i prilaze zdencima hladne vode. Veliko dvorište i još veći manastir, puno nadsvođenih lukova, bizantski stil gradnje. Najvredniji je zlatom okovani ikonostas poznat po duborezu kojeg su četiri umjetnika stvarala pet godina. U crkvi smo zatekli nekoliko kaluđera kako stružu s poda vosak tisuća svijeća koje se svakodnevno pale. Na metalnim postoljima voštanice se pale u dva reda; gornji je namijenjen za žive a donji je za mrtve duše. Kupujemo relikvije i darove za naše prijatelje. Ovo je svetište svih vjera.
Dva sata kasnije vraćamo se. Sad smo u kotlini i gradu Blagoevgradu. Od njega je 25 km do makedonske granice. Mnogo mladih ljudi daje na znanje da je tu sveučilište. Nastavljamo. Putem je sve pusto, nigdje nikoga, kraj podsjeća na Žumberak. Pustoš, ništa pa opet pustoš. Zbog loših oznaka jedva otkrivamo granični prijelaz Starice Lisičkovo. Kratka provjera i već smo u Makedoniji. Ostaju za nama polja žitarica, nepregledno povrće i voće, veliki vinogradi, lijepe šume, planinski potoci, raštrkana brda i neiskvareni ljudi. Raznolika i vrlo lijepa je ta zemlja. Blagodarim, Bugarska.
