Srušena je naša kuća…

Napisala Morana Rožman

Subotnja kava koju braco i ja prakticiramo kad god uspijemo ukrasti vrijeme, jučer je protekla nekako bezvremenski. 
- Srušena je naša kuća… - rekoh bracotu, - idemo vidjeti?
Pitanje je bilo retoričko, odgovor nepotreban, već smo bili tamo.
Nije to naša kuća više, formalno i surovo zakonski, ali eto, naša je uvijek. Nije to bila kuća, to je bio dvorac! Mala veranda s dvorišne strane i svjetlo zelenim roletnama, tajnoviti tavan sa stoljetnom paučinom, forcimer na katu s tapetama koje su, činilo nam se sada, jedine držale to oronulo zdanje na kupu. 
Nije to bila samo kuća, to je bio dom! Velika je to razlika. 
I sada smo braco i ja stajali na ruševini i poput arhitektonskih znalaca proučavali koja je greda prva popustila i izazvala domino efekt urušavanja, da li je dimnjak pao prvi, na koju se stranu nagnula, od koje cigle je građena. Bezveze smo trabunjali o nečemu što je u tom trenu bilo jedino moguće da ne nastane muk. Tišine ruševine ionako je, sama po sebi, bila previše zaglušujuća. 
- Gle, još više forhange na prozoru.
- Mogli bi naći proizvođača ovih tapeta da mu kažemo da su jedino one ostale postojane.
- Vidi, još uvijek se drži farba s kojom je pofarbana budimpeštanska opera i naša kuća.
- Ma, sve će se to srušit, cijela ulica, ovo je tek prva…  
- Ajme, a gle kako je, u stvari, mala…a nama se činila tako…veeelika….
Ostao je samo kućni broj 33 na apšisaloj limenoj pločici. Braco ga je dignuo i dao mi. Nije ni pitao hoću li ga uzeti, znao je. 
Popeli smo se na hrpicu šute, one žute koja je spajala trsku i daske gornjeg dijela kuće. Preplašili smo miša, zadnjeg stanovnika tavana koji je sada isto ostao bez svog doma, i sakrio svoj rep pod zadnji natpis od izloga u kojem su oduvijek stajali patuljci. Inače, patuljci su na sigurnom, davno su udomljeni u mom novom domu. Nije im loše. Bit će oni dobro, ne brinem se…
Kao i uvijek kad dođemo do našeg bajera, nepisani je ritual sjesti na zidić uz Kupu i baciti pogled na površinu rijeke. To je jedan od onih pogleda u kojem su tradicijski uživale sve generacije Katzlerovih. Jučerašnji pogled koji smo bacili braco i ja…eh, taj je bio drugačiji. Potonuo je do dna. Još uvijek ga nosi Kupa. Ljekovita je to rijeka, odnosi ono što ne treba…zna ona…
Braco je sjeo u auto i teleportirao se u stvarnost. Posao zove, vrijeme nije na našoj strani. Ja sam još neko vrijeme stajala na granici stvarnosti da budem sigurna…da budem sigurna da smijem otići. Krenula sam lagano nizvodno do štreke, pa preko pruge i željezničkog mosta. Samo da čujem još jednom onaj zvuk limenih ploča koje se savijaju pod mojim nogama i koje su nam oduvijek ulijevale krajnje nepovjerenje i nesigurnost prilikom prelaska Kupe. Prošao je vlak i ostavio miris čelika u nosu. Dolje pod mostom i dalje ima virova. 
Moram do svojih patuljaka da im kažem da naše kuće više nema. Možda to oni već naslućuju. Samo se nadam da su oni duhovi s tavana isto našli svoj mir. Bili su nekoć prilično razigrani. Bit će da su otišli na vrijeme, ne bi oni inače dozvolili da se ovo dogodi. Dobri su to duhovi bili.

Napisao Stribor Marković

Prvo su bila čvrsta drvena vrata. Mala zaštita od lopova kojih nije da nije bilo u preko jednom stoljeću. Samo je manji dio provaljivao, jedan veći dio je dolazio političkim sustavima. Kraljevina Jugoslavije, ustaše i partizani. Oni potonji su bili pogotovo skloni nacionalizaciji, drugoj riječi za pljačku. U biti, sve nakon Francjožefa je bio slobodni pad koji traje još dan danas. Hodnik, ganc kako ga je teta zvala iz nekog razloga, bio je skroman ali nisu se ni Vranitzany Dobrinović sramili ući kroz njega. Nekadašnji bogataši bili su sasvim druga razina od ovih novopečenih gospođi ministarki. Njihovo bogatstvo je bilo ono unutra.
Na kraju ganca je sudoper koji me živcirao svojim bojlerom štogod desetljeća, prvo prevruće pa hladno. Još se sjećam vremena kada se za pranje koristio žuti pijesak, najbolje čisti. Nije da si Katzlerovi nisu mogli priuštiti deterđent, dapače. teta je nagomilala u kući preko 100 kg deterđenta. Za crne dane. Za rat. Ajme kako smo se Morana i ja smijali tome, sve do 1991. Tada je sasvim dobro poslužio, pravi njemački deterđent prešvercan finim kanalima sedamdesetih i osamdesetih. I nakon dvadeset godina prao je jednako dobro kao prvog dana. Ovi današnji bi se raspali u kvarkove, čak ne ni u protone i elektrone. Bilo je i brašna. Za crne dane za rat. Opet smijeh…. Opet kruh kad je trebao. Obećajem, uvijek ću slušati mudrije.
Desno je bilo srce kuće. Kuhinja. Kuhinja je nekoć bilo centralno mjesto svake obitelji, danas je to obično modernistički šank, izdrkotina modernih otuđenih dizajnera. U kuhinji je bilo mjesto za dva ne jedan stol. Jedan za kuhanje drugi za blagovanje. I « lokomotiva ». Ogroman štednjak na drva i ugljen koji je grijao više od tijela, i dušu. Ogroman bakreni spremnik za toplu vodu, i dva « rola » za peći najfinije orehnjače. Ništa tako dobro ne diže kvasac kao topla kuhinja i drvena peć. U njemu sam radio svoje prve piromanske eksperimente i palio sve i svašta. Ono što je Neronu bio Rim, to je meni bila lokomotiva koja je sve to izdržala bez većih drama. Tu i tamo bi se čađavo nakašljala. U kuhinji je bio i obavezan krevet. Tko još ima krevet u kuhinji ? Najljepše se bilo odmoriti na njemu, a za vrijeme rata se pokazao kao pravi pogodak. Tu je teta Vava voljela spavati do pred svoju smrt. S druge strane je bila toplina lokomotive koju je tražila cijelog života a da nije ni bila svjesna. I da, stari stari radio, onaj kojeg upališ pa se grije. Čudo njemačke tehnike, radio je savršeno sve do kraja. Još su bila zapisana imena postaja na kratkovalnom području, Pariz, Berlin, Luksemburg… Imali smo europsku uniju davno prije no smo u nju ušli. Tu u kuhinji sam pisao zadaće. Tu sam za vrijeme rata učio organsku kemiju. Mislio sam, ako preživim rat mogu ponijeti samo znanje. Ispit s druge godine faksa sam spremio za to vrijeme dok sam bio četvrti srednje. Nitko me ne bi razumio. Osim Morane i njenog Tina koji je tada imao 6 mjeseci. Naučili smo ga da se smije svakoj granati, a ja sam učio Chichibabinovu reakciju i 1,3-glukanske veze. Dan danas se sjetim Tinovog osmjeha kad mi prodavaju priču o 1,3 ; 1,4 i 1,6-glukanima… Razumjela je i Vava. Sve što ću ikada imati, govorila je, je ono unutra. I to treba graditi. Pričala mi je o židovima koji su sijedi i bez zuba izlazili iz logora. Ali su nosili sa sobom znanja sviranja Lista, cijele partiture u skeletnim rukama. I kemije. I francuskog. Budale ruše ali je snaga građenja ta koja pobjeđuje.
Opet desno, soba s pijanom kojeg nisam nikada naučio svirati i ogromna svijeća s Bečkom katedralom. Palila se samo jednom godišnje. Izračunao sam da će trebati 150 godina da se potroši. Palila se kada je dolazio velečasni Marijan. Boža koji kontrast tog svećenika u odnosu na ove današnje, hibridne. Bio je tu u krevet. To je bio moj krevet kada sam dolazio s tuluma u 6 ujutro u ludim studentskim danima. Teta nije govorila ni riječ. Samo bi u 7 ujutro već dinstala luk u susjednoj kuhinji, dovoljno da me probudi.
Tu su bile i one porezne knjige. Biti obrtnik u više sustava i uređenja nikada nije bilo dobro. Ali se živjelo marljivo. I onda vrata i već smo u gancu. Pravi mali krug, na koncu život je veliki krug. Ispod stepenica tajno skladište pored rafunga, stara šivača mašina od lijevanog željeza. Kada bi sada tako radili stvari svi bi bankrotirali. Kako to da tada nisu ? Stepenice, one strme drvene koje vode na kat gdje se spavalo prije rata. Tu je bila moja granica. Gore, gore je bio svijet nadnaravnih sila i duhova koje je teta Vava toliko poznavala. Biti dijete od šest godina i znati ono što danas prikazuju na komercijaliziranim američkim dokumentarcima bilo je pomalo teško. Najgora kazna - moraš dodati drva u kamine na katu, a spustila se noć. Brzina svjetlosti dobivala je novo značenje.
Gore na katu je bio drugi svijet i počeo je forcimerom. Fine tapete, sigurno su puno koštale. Preživjele su sve čak i rušenje kuće. Tu je bilo carstvo sirote Tete Rozike. Svijet gdje je u demenciji proživljavala život od 1902. godine na dalje. Usprkos tome njeno srce je bilo veliko do kraja, naučila me voljeti na drugačiji način. S požrtvovnosti. Zaboravljeni način kojeg danas obožavaju iskorištavati. Fuj, trebalo mi je vremena da shvatim. Lijevo je soba tete Rozike. Psiha iliti ogledalo, tek danas kužim simboliku naziva. Nahtkasl s gebisom i naočalama. I ormar koji čuva neku ultraskupu bundu od kašmira. Zadnje ostatke ocvale aristokracije. Modne cipele još od 1930, ganc nove. Na sprovodu svoje mame Rozike, teta Vava je bila obučena kao s modnih pista. Ti dizajneri samo recikliraju. U ormaru i neki tajni spisi. Nikad nismo ni doznali koliko su tajni. 
Opet lijevo, tetina soba. Tu je bio televizor. Dugo vremena crno bijeli premda je teta mogla kupiti najnoviji u boji. Ipak, komentari Milke Babović zaista su imali smisla, pogotovo s opisima boja haljinica. Tu smo Morana i ja spavali dok smo bili mali, skupa s Vavom. tek kasnije smo se preselili u sobu njenog pokojnog oca Antuna Katzlera u krevet gdje je i umro. U ono doba trebalo je biti savršeno praktičan. Nečija smrt oslobodila bi mjesto za mlade naraštaje i ničija taština se za to ne bi bunila. U tetinoj sobi i brdo kristala. Sjajan, iza stakla, služio je za to da se jednom godišnje opere i nikada ne koristi. Dugo sam se bio pitao čemu služe. Sada razumijem. Služili su da budu kontrapunkt blatu koje je isplivalo. ’18. ’41. ’45. ’91. Bože koliko blata. Zato smo morali kristal prati sve češće i češće.
Tu je bilo moje carstvo kada se seka osamostalila. Kazete. Današnjoj generaciji youtubea gdje je svaka pjesma dostupna nije jasno što znači hvatati omiljenu pjesnu na radiju dva tjedna da ju snimiš. Pa onda ubace reklame. Prasci. Zato je taj tren vrijedio puno, danas trenuci imaju toliko malo vrijednosti osim kako nisu posuti bonkasima i kokom. Tu sam slušao radio Monte Carlo i učio francuski ne znajući koliko će mi trebati. Tu je bilo ormara bez moji stvari jer su bili prepuni robe generacija prije. Tko zna kada će zatrebati.
Onda lijevo, pa kupaonica. Stari bojler, na drva i struju, kombiniran. Vrlo praktično za veliku viktorijansku kadu na nogicama. I gomila prešvercanih pjena za kupanje iz austrije i najfinijih sapuna 4711. Carstvo jednog pubertetlije. Za vrijeme rata, seka i ja bi tu znali zakipit lonce za veš vode i napraviti svoje male toplice. Nauči čovjek cijeniti otkriće tople vode. Danas plaču kada nemaju za novi skupi auto. U kupaonici vešmašina. Ona prava, ne ove krhke fotokopije od danas. Životnog vijeka od 40 godina, teška kao smrt tako da ju ni centrifuga ju nije pomicala ni za milimetar. Prala je kao urica. A imalo se što prati. Nekoć je obitelj bez 20 plahti bila osuđena na propast i izopčenje. S razlogom. Nikada ne znaš kada smiješ prati. Tu smo seka i ja pušili za vrijeme uzbuna da ne bi vidjela teta. Tamo daleko šogor Rista je ležao zarobljen snajperima, a mi smo miješali mirise omekšivača i nikotinskog dima. Čovjek u životu mora računati na sreću ; i mi i kuća završili bi u treskama da je pala i najmanja minobacačka granata. Brojanje VBR-a nikada nije bilo ugodno ali nije bilo ni vremena pobjeći. Čuvali su nas duhovi. Vjerujem i teta Rozika, mislim da je imala veze na onom svijetu kao i na zemlji. Uvijek je dobivala najfinije šnicle. Tada sam se konačno, sa sedamnaest godina, prestao bojati duhova. Suptilna kuckanja i šaptanja, na koncu, nisu ništa u odnosu na pakao kojeg mogu organizirati oni koji žive.
Lijevo, i eto nas opet u forcimeru. Opet savršen krug. Na neke staze se vratiš u životu htio ne htio.
No, ima još i iznad. Opet strme drvene štenge. Gore je tavan, nekadašnji sukus svih strahova jednog djeteta. Gore su bile dionice prije ‘41 koje su vrijedile kao papir za potpalu. Ne želim ni zbrajati koje bogatstvo je nestalo. I ona skrivena vrata. Tu se krivao šećer za vrijeme ustaša i komunističkih sekretara. U kugli. I ono američko kondenzirano mlijeko iz pomoći nakon ’45. I penicilin. Vrijedio je kao zlato i plaćao se zlatom. Teta je imala. Možda, i samo možda, dobro uvijek nađe put, pa je tako njena dobrota spasila onog malog šegrta. Kasnije je bio treći do Tita. To je spasilo jedno njemačko prezime od logora. Koga briga što je austrijsko.
Spuštam se nazad dolje, jedne štenge, druge, baš kao u djetinjstvu. I žao mi je moram se sjesti u kuhinju još jednom. Treba mi malo vremena za moje duhove. Tu sjedi teta Rozika, čisti karanfile i češere. Nikada ju nisam pitao o čemu je ona sanjala nekoć davno. Do nje je Vava. I svi oni gosti : Staklena Lutka, ne znam kako se gospođa i zvala ali uvijek je bila savršeno napudrana i s trajnom. Frizerka Boža, fina dama. I ona gospođa koja je bila najbolje prijateljica pokojne streljane bake. Nikada nam nije rekla što se doista zbilo. Dobri su ti duhovi. Odlučili su prenijeti boli na onaj svijet a ne ostaviti nama u nasljeđe, ma koliko da to ljutilo našu mamu. Tu je časna sestra Marijana koja je dolazila na čašicu razgovora čak iz Njemačke, savršenog književnog hrvatskog jezika. Teta Mirjana i Zdenka, krasne gospođe daleko, daleko ispred današnjih liberalnih vremena stvorile su svoj mali svijet slobode. Gospon Laškarin, fini gospon koji mi je pred smrt odlučio pokloniti latinske, španjolske i francuske rječnike još od prije 2 svjetskog rata. Sasvim korisne.
Duhovi su konačno zaslužili počinak i polako blijede baš kao što se gase svjetla na pozornici. Mora da ih mi živi držimo dok ih samilosno ne pustimo. Još je jedino Vava ostala iz razloga koji ne razumijem. Izlazim na dvorište kod metalnih vrata. Ispred mene je slika auta s umjetničkim slikama, novcem i ljudima koje teta skriva. I sada sve razumijem. Teta je uvijek voljela svoju Hrvatsku više kao austrijanka i više od drugih. I u doba kada se nije smjelo znati da se voli. I vodila nas je na Jazovku dok su oko nje još samo hodali jazavci. Rekla je teta gledajući televiziju ; oni isti koji su u nju bacali danas ju otkrivaju. I onda ju vidim kako skriva finu staru srpsku obitelj od ludila bijesa jednog ludog doba. Od tog trena promijenila mi je život, zauvijek. Nikada nisam mogao vjerovati koliko jedan parkirani auto može čovjeku promijeniti život. Dok njen duh blijedi, vidim ju u euforično predratno doba i zastava. Dolazi gospodin i kaže : « vama kao domoljubnoj osobi dolazimo jer osnivamo prvu hrvatsku stranku ». « I tko će biti ovdje u Karlovcu ?» Kada je čula rekla je : « on je ubio nakon rata dvoje članova moje obitelji iz sasvim suprotnih razloga za što se sada borite. Vi ovu zemlju nećete voditi dobro. » Bila je u pravu, za sve stranke jer svi imaju članove regrutirane na istom prijemnom ispitu. Njeno zadnje proročanstvo, od brojnih, bilo je točno. Prije no njen duh izblijedi sjetim se Tinovog osmjeha za svaku granatu. Ali oni hoće, pomislih. Taj osmjeh je poput onih bezubih židova koji sviraju Lista, znaju kemiju i pričaju perfektni francuski. I duh tete Vave ode na počinak koji je tako dugo tražila. Gore u nebeskim vrtovima gladiole rastu do zvijezda a ruže mirišu kroz svaku poru kože.
Na ruševinama će niknuti nešto novo. Mnoge stvari koje bijahu više nisu, jer nema onih koji ih se sjećaju, rekla bi Galadriel. Osim ako se ne zapišu.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.