Četovođa Franjo Pavlić iz 96. pješačke pukovnije - Zbogom fronta
Msg. dekan u Črničama Alojzi Novak u svojem dnevniku Kronika Črniča (Črniška kronika) piše sa istim odnosom i o Talijanskim okupacijskim silama i njihovom ponašanju nakon dolaska u Črniče, kako i prije toga o Austrougarskim silama. Rodoljub je i žalostan je što je Austrougarska izgubila rat. Ne cijeni talijane kao vojsku, ali što je slabo, slabo je, a što je dobro, dobro je ma tko to učinio, Ocijene mu nisu paušalne i zato cijeli tekst djeluje korektno i ima svoj čvrsti karakter. Djeluje vjerodostojno.
On piše (prijevod B. Š.), na dan 17. studenog 1917 :
„Već dugo nisam ništa pisao. Pa ipak nulla dies sine linea. 343 (243 nema dana bez pisanja – lat.). Sada gledamo tek polom u punom značenju, kada je masa vojske otišla. Travnjaci, polja, vinogradi – u kakovom žalosnom stanju je sve. Vinova loza bez kolaca, popaseni travnjaci i polja – napušteni tabori. Okolo leže gomile gnoja, naročito u blizini konjskih baraka. …
Djeca se igraju sa raznim eksplozivom, mecima, raketama i.t.d. Jedan je dobio hitac u trbuh, drugi je bez 4 prsta na ruci, treći je opečen po licu, a ništa ih ne opameti. Niti roditelje ne….
Od raznih, iz Laške (Italije, p. B. Š.) se vračajućih vojnika, naročito šofera, su prve tjedne ljudi dosta nakupili, naročito kave, riže, sapuna limuna i odjeće. Mnogo su stvarno ti vojnici pokrali privatnicima, ponajviše pa je bilo laškog eraričnog (vojnog, p. B. Š.) materijala. Sada istražuje žandarmerija siromahe civile, koji su od vojnika nešto kupili i daje tužbe na sud. Mislim, da će sudac biti toliko pametan, da ne će nikoga osuditi. …“
na dan 22. siječnja 1918;
„ Dugo smo živjeli potpuno svakodnevni život. …
„U Austriji imamo krizu živeži. Ljetina je bila do kraja slaba i sada su opet smanjili dnevnu porciju brašna. …“
na dan 19. rujna 1918;
„ Svjetski rat traje i dalje. Čini se da se okreće položaj našim suparnicima u korist. Mi smo iscrpljeni, umorni, gladni i goli, Amerika pa dovozi usprkos, njemačkim podmorskim brodovima (podmornicama, p. B. Š.) armije na evropsko bojište. …
Domaća kronika ne bilježi ništa veselo. Anarhija, glad, egoizam najgrđe vrste, demoralizacija u porodicama i općinama, borba za opstanak, vjerska mlačnost, otupjelost – to su znaci našega vremena u petoj godini rata. …“
na dan 1. studenog 1918;
„Prije godinu dana sam pisao zdrav: polom Italije, danas pišem bolestan: polom stare Austrije. … „
96. pješačka pukovnija je smještena u Užičama i Črničama te tu dočeka kraj rata. Četovođa Franjo Pavlić je svjedok odlaska svih Austrougarskih vojnih jedinica, koje prolaze kroz Črniče.
na dan 3. studenog 1918;
„Deposuit potentes de sede. 366 (366 Mogućne je zbacio sa prijestolja (lat.) – Strašna je katastrofa bivše naše države. Već treći dan se valjaju naše armije iz Italije kroz naša sela po svim našim cestama – bez vodstva, bez reda. Vojnici su potrgali sa kapa značke, puške bacili od sebe – sa trobojnicama ukrašeni se vračaju i voze te nose sa sobom , što su mogli dole u Italiji pograbiti – po putu prodaju brašno, živež, konje, kočije o bog zna što još. …
„Samo to vrijeme, što vidimo – i hvala Bogu moram reći, da ta velika masa vojnika bez vodstva (također i oficiri su potrgali svoje značke sa kapa te se pomiješali među vojsku, još nekako dostojno i mirno koraka dalje. Svima se žuri doma – doma – i ta želja ih sili dalje; hrane nose još nešto sa sobom, tako da ne gnjave previše naše ljude. …
Iz našega zvonika vijori slovenska zastava, …“
Četovođa Franjo Pavlić je svjedok odlaska svih Austrougarskih vojnih jedinica, koje prolaze kroz Črniče sve do 10. studenog 1918. godine, pa i odlaska svoje 96. pješačke pukovnije u Karlovac. Čak je svjedok dolaska Talijanskih okupacijske vojske, naime on ostaje kao civil sa svojom porodicom u Črničama. Talijanska vojska ulazi u Črniče 11. studenog 1918. godine popodne.
Na dan 11. studenog 1918. dekan Alojzij Novak piše (prijevod B. Š.):
„ – praznik sv. Martina – obično veseo dan, ove godine žalostan. Laški vojnici su tu, zauzimaju našu zemlju do Postojne. Jučer sam za sv. misu pridigao to:
„Možda još niti jedan župnik u Črničama nije u tako ozbiljnom vremenu stao na propovjedaonicu, kako to danas činim ja. Ratovi prestaju, narodi se vraćaju doma – stara Austrija, koja nije znala biti pravedna do tih kojima je vladala, raspada u komade, vojnici tuđih država zauzimaju naše krajeve. U tom kritičnom vremenu, kada je sve pomiješano nije lagani zadatak ostvariti si pravilni sud i dobiti jasan uvid u našu sadašnjost i budućnost. O tim važnim stvarima vam želim danas govoriti da vas poučim i da se upoznate sa time. …“
„Sadašnjost pomiješana, budućnost nesigurna. Znate, da je između zaraćenih država došlo do takovog sporazuma, da se narodi sami odluče, kuda želi pripadati. Slovenci, Hrvati i Srbi smo se odlučili, da si ustanovimo vlastitu državu Jugoslaviju; koja je sada od svih država priznata…“
„ U toj jugoslavenskoj državi neka nam ne bi gospodario niti Nijemac, niti Oger niti Lah, nego neka bi sami u domaćem jeziku postavljali zakone. U tu državu neka bi spadali svi Slovenci, dakle također i mi Goričani. Tako je! Naša vlada je u Zagrebu, Narodno vijeće. …“
Pripravio: Branko Šutila
Literatura:
1. Alojzij Novak: Črniška kronika, frontno zaledje v Vipavski dolini med prvo svetovno vojno, Goriška Mohorjeva
družba, Gorica 2014
2. Marijan i Branko Šutila: FOTOMONOGTAFIJA Franjo Josip Pavlić (rukopis), 2014.
Slika br.1, Zbogom fronta, Foto: Franjo Pavlić, vir: Branko Šutila, Solkan