Put patnje karlovačkih mladića u Velikom ratu

Napisao: Branko Šutila

RATNI PUT 96. CARSKOGA I KRALJEVSKOGA PJEŠAČKOGA PUKA IZ KARLOVCA U PRVOM SVJETSKOM RATU

ili

PUT PATNJE karlovačkih mladića u Velikom ratu od ofenzive do ofenzive, od groblja do groblja

PREDGOVOR

Privatni muzeji u Sloveniji imaju više artefakta o Hrvatima iz Prvog svjetskog rata nego mnogi muzeji u Hrvatskoj. Čak se u talijanskim arhivima nađu podaci o Slovencima koji su poginuli u Velikom ratu. Za Italiju je to nekako razumljivo. Fašističke vlasti u Italiji su 1928. godine izdale dekret, da se zabranjuje izražavanje posmrtne časti poginulim Austrougarskim vojnicima na tlu, kojega su osvojili talijani. Poslije Drugog svjetskoga rata su ipak izvršili ekshumaciju sa austrougarskih groblja na jedno centralno groblje, koje nije baš tako velebno uređeno kako su groblja njihovih poginulih vojnika, ali ipak su donekle iskazali u pijetetu mrtvih.

A kako je bilo u Kraljevini Jugoslaviji? A kako je još i danas?

Koliko arhivske građe o Hrvatima iz Prvog svjetskog rata još ima u Državnom arhivu u Zagrebu, a koliko je ima o drugim nacijama u Hrvatskoj?

Da li bi trebali, onoj poznatoj …..: „Povijest pišu pobjednici“, dodati nastavak: „i gospodare arhivima“? Ipak, pobjednicima nije uspjelo u cijelosti izgurati austrougarske vojnike iz kolektivnoga sjećanja. Od njih nisu ostala samo imena. Ostalo su draga sjećanja na njih. Put do otkrivanja istine je otežan ali nije nemoguć. 

Milijuni mladih i starih ljudi poginulo je na obje strane i vrijedno je pokušati objelodaniti sve te neljudske događaje i to bez vojničkih stručnih izraza, vojne strategije i taktike, količina i kalibara oružja, jer sve su to bili samo ljudi.

Vojnički rječnik biti će korišten minimalno, samo onoliko koliko je potrebno kako bi mogli pratiti put patnje pripadnika 96. pješačkog puka iz Karlovca, zajedničke vojske Austrougarske, uz dužno poštovanje prema svim žrtvama.

UVOD

Ovaj teksta je nastao iz literature koja crpi podatke iz službenih vojnih izvora (dakle cenzuriranih) i dnevnika ratnika te zapisa sjećanja koje danas čuva njihova rodbina (dakle ne cenzuriranih izvora). Neki ljudi su pisali dnevnike, a kasnije i svoja sjećanja, a neki nisu imali duhovne snage ni govoriti o strahotama koje su proživjeli. Bila bi to prevelika muka za njih.

Naziv „Karlovčani“ upotrebljen je za sve mladiće iz 96. pješačkog puka (u principu iz IV. bataljuna iz Karlovca) i ne samo za one koji su prije rata živjeli u gradu Karlovcu. Stručni i vojnički izrazi upotrijebljeni su minimalno kako bi mogli slijediti put trpljenja mladih Karlovčana, a time će biti i lakše mogućim budućim neprofesionalnim istraživačima, po arhivskoj građi, kada pojasnimo nekoliko detalja.

Carski i kraljevski 96. pješački puk je imao regrutsko područje u Karlovcu sa širom okolicom. Imao je svoju kasarnu http://kafotka.net/2065 i svoju povijesnu zastavu (http://flagspot.net/images/h/hr^ka96a. jpg) već od svoga nastanka 1859. i reorganizacije 1883. godine.

Krovne jedinice Austrougarske vojske su bile Armije, kako su bile formirane po zadnjoj reorganizaciji iz 1883. godine,a bilo ih je nekoliko. Kasnije, za vrijeme rata su sve armije bile opet reformirane 1917. i poslije rata rasformirane. Pojedine armije su tokom rata doživjele rasformiranja i ponovno formiranja radi strateških potreba na ratištima i radi velikoga broja mrtvih, ranjenih, oboljelih, zarobljenih, prebjega, demoraliziranih, dezertera ili na drugačiji način nedostajućih vojnika.

Osnovna jedinica Austrougarske pješadije je bio puk, koji je obično nastupao u cijelosti. U mirno vrijeme, prije rata je 96. pješački puk bio sastavljen iz četiri bataljuna, svaki bataljun iz četiri čete (Kompagnie) i mitraljeskoga odjela (MGA, Maxhinengengewerhrabteilung). U Petrovaradinu su bili I. i III. bataljun, u Nevesinju II. bataljun, a u Karlovcu IV. bataljun. Znači, kada se u izvorima spominje 96. pješački puk nije obavezno, da je to IV. bataljun iz Karlovca. Isto tako je treba biti pažljiv sa nazivom 5. Armija, jer je ona bila na Balkanskoj fronti od kolovoza 1914. do 27. prosinca 1915. godine, kada je rasformirana. Ponovno je bila formirana na Sočanskoj fronti 25. svibnja 1915. i rasformirana 25. svibnja 1917. godine, kada je opet izvršena reformacija zajedničke vojske Austrougarske monarhije. Do kraja rata su sve formacije od puka niže imale po tri niže rangirane jedinice. Tako su pukovi imali samo komandu i tri pješačka bataljuna po tri čete, mitraljeski odjel i četu laganih i srednjih minobacača. Sve jedinice su imale još pojedine direktno dodane niže formacije u ovisnosti od oružanja te pozadinske jedinice, da su tako upotpunile operativnu sposobnost. Tako je broj ljudi bio vrlo promjenljiv i vrlo nestalan u različitim vremenima u ovisnosti od ratnih zadatka i terena na kojem su ratovali.

-       Jedna armija je imala 2-4 korpusa ukupno do 200.000 vojnika,
-       jedan korpus je imao 2-5 divizija tj. 20.000 do 50.000 vojnika,
-       jedna divizija je imala 3-5 brigade tj. 10.000 do 20.000 vojnika,
-       jedna brigada je imala 3-4 puka tj 3.000 do 7.000 vojnika,
-       jedan puk je imao 3-5 bataljuna tj od 2.000 do 6.000 vojnika,
-       jedan bataljun je imao 3-5 četa tj. 300 do 1.000 vojnika,
-       jedna četa (Kompania) je imala 3 do 5 vodova tj 63. 300 vojnika, a u ratu po najčešće od 150 do 250 vojnika,
-       jedan vod je imao 3 do 4 odreda tj. 16 do 70 vojnika,
-       jedan odred, kao najmanja formacijska jedinica je imala 8 do 10 vojnika,
-       Jedna vatrena ekipa je imala 3 do 12 vojnika i
-       Vojnik je bio samo jedno jadno ljudsko biće.

96. pješački puk je bio u sastavu još sa 52. i 68. pješačkom pukovnijom te 31. lovačkim bataljunom u 14. zemunskoj pješačkoj brigadi (kasnije nakon 1915. godine u 55. pješačkoj brigadi, 28. pješačke divizije) i ta sa još drugim brigadama u sastavu 36. pješačke divizije u Zagrebu te ta sa drugim divizijama i sa domobranima u sastavu XIII. Korpusa iz Zagreba. Korpusi su bili u sastavu armija, službeno do 1918. Godine. U 12. sočanskoj ofenzivi je 96. pješački puk bio u sastavu I. ili II. armije pod komandom feldmaršala Borojevića.

Svaki puk je imao u svojem regrutnom području zamjenski bataljun (Erasatzkaderbaraillon), gdje su se vježbali i pripremali regrutirani vojnici sa kojim su nadomjestili poginule i ostale manjkajuće ljude. Zamjenski bataljun je svaki mjesec puku na frontu slao marš bataljun (Marschbataillon) s kojim su nadomjestili manjak ljudi. Pukovi su inače bili teritorijalno vezani na regrutno područje, a pošto su se Austrougarski voditelji bojali narodno homogenih jedinica ostavili su samo po jedan bataljun na jednom području i ostale razmjestilo po monarhiji. IV. Bataljun je bio sastavljen u karlovačkom regrutnom području, koje obuhvaća i Ogulin.

Već u prvim mjesecima ratovanja vojni voditelji uočili su (još u Galiciji) da Austrougarska vojska ima mnogo poginulih vojnika radi uvođenja novoga naoružanja na suprotnoj strani, pa koje su i sami uvodili (puškomitraljezi, lagani mitraljezi i minobacači te pješačko topništvo) te su ukinuli streljačke vodove. Tako su strijelce rasporedili u druge vojne jedinice i službe. Streljačke odrede pred kraj rata ponovo su formirali.

Važno je spomenuti i odnose među ljudima u zajedničkoj Austrougarskoj vojsci. Dvostruka monarhija je bila višenacionalna država. Kao što je poznato iz povijesti višenacionalnih država, na primjeru nekadašnjih kolonija, pa preko obje Jugoslavije, do današnjih dana i u državama po svijetu međunacionalne napetosti počinju sa pokušajem jedne nacije ili vjerske zajednice da nadvlada ostale nacije ili vjerske zajednice, po običaju još i malobrojnije, makar brojnost nije obavezna za napetosti. To se je uvijek najviše osjetilo u vojsci, koja po definiciji ima hijerarhiju nadređeni – podređeni. Tako je bilo i u Austrougarskoj vojsci. U monarhiji je bilo 12 nacija i 6 vjera. Austrijska vlast je brinula, da je viši komandni kadar, osim rijetkih iznimaka iz Austrije. Komandni jezik u vojsci je bio njemački. Nepovjerenje Austrijanca prema drugim nacijama je bilo jako veliko i stalno. Tome primjereno je bilo ponašanje jednih prema drugima. Međusobno se nisu cijenili, a uvažavali su se koliko je zahtijevala vojnička disciplina, nisu cijenili jedni druge, nisu vjerovali jedni drugima i nisu se bili spremni žrtvovati jedni za druge. Vojnici su često puta bili poslani na nemoguće zadatke, skoro sigurno žrtvovani, a preživjeli su jedino vlastitom snalažljivošću ili snalažljivošću svojih niže rangiranih zapovjednika. Bila je velika neposlušnost i nedisciplina. Kažnjavanje vojnika je bilo drakonsko, čak i ubojstvom na mjestu – metak u čelo. Pri takovim odnosima nije bilo za očekivati, da bi ta vojska bila pobjedonosna, neovisno od naoružanja i izabrane vojne strategije i taktike. A usprkos rečenom talijanski agresor na Sočanskoj fronti nije pobjeđivao i dosezao svoje ciljeve, niti u jednoj od svojih 11 ofenziva, a u 12., posljednjoj ofenzivi, koju je poduzela Austrougarska vojska, doživio je katastrofalni poraz. Ipak treba reći, da su malo pomalo teritorijalno napredovali. Zapravo, svojega cilja nisu dosegli oružjem nego politikom. Poginulo je jako mnogo mladića – na obje strane, preko 1.000.000 samo u jedanaest ofenziva.  

Sa ovim uvodnim objašnjenjima će biti lakše razumjeti izražene osjećaje vojnika, ratnika, mladić koji su pisali svoje dnevnike, a neki kasnije i uspomene iz Prvog svjetskoga rata

OTIŠLI BEZ SLAVE I SJEĆANJA, ZA KRALJA I DOMOVINU
Danteov pakao je imao devet krugova, a I. svjetski rat na Sočanskoj fronti za karlovčane jedanaest.

Tako je počelo, ambiciozni, uzdignute glave, ozbiljni, ponosni, u nadi boljega života, mladići, koji neki još nisu imali prilike, da bi darovali svoje gene za nastavak ljudske vrste…

Nakon uspješno završene obuke  za strijelce u 96. pješačkom puku i odlazak na frontu

a na životni put im se prepriječi noćna mora, rat - smrt.

MOBILIZACIJA

Djelomična mobilizacija u Austrougarskoj za rat protiv Srbije je počela 25. srpnja 1914. Očekivali su kratak pobjednički rat, pa je opća mobilizacija bila odgođena na 28. srpnja 1914., a počela je još tri dana kasnije, 31. srpnja 1914. jer je tada započela mobilizacija u Rusiji. Sa mobilizacijom u Austrougarsku vojsku su bili obuhvaćeni mladići godišta od 1872. do 1893. godine.

SRBIJA - LJETNE UNIFORME

Velika Austrougarska je maloj, balkanskim ratovima izmučenoj Srbiji najavila rat 28. srpnja 1914. godine i ubrzo nakon toga 12. kolovoza ju napala. U ljetnim uniformama, mladi ljudi protiv mladih ljudi. Prvi napad Austrougarskih mladića je bio na isto tako mlade ljude u Valjevu. Karlovački 96. pješački puk je bio u sastavu XIII. zagrebačkog korpusa, a taj u 5. armiji zajedno sa drugim jedinicama.

Pucalo se. Bila je to Cerska (Jadarska) bitka. Poginulo je mnogo mladih ljudi na obje strane. Posebno je tamo stradalo mnoštvo mladića iz sastava XIII. Korpusa Austrougarske vojske. Nakon povlačenja preživjeli mladići 96. pješačkog puka odlaze preko Karpata u Galiciju. To je tada bio krajnji sjeverno-istočni dio Austrougarske. Srbija je bila daleko od Karlovca, a Galicija još mnogo, mnogo dalje. U isto vrijeme u Srbiji se odvijala bitka na rijeci Drini.

Procijenjeno je da je u obe bitke, na obje strane, poginulo 52.000 vojnika, a oko 280.000 ih je bilo ranjenih, nestalih, zarobljenih i oboljelih.

Austrougarska je povlačila svoju vojsku iz Srbije od 10. do 15. prosinca 1914. g. a već ranije je 96. pješački puk bio premješten na istočni frontu u Galiciju. Kako ratni rezultati u Srbiji nisu bili prema očekivanju u Austrougarskoj vojsci je nastupio kaos, a i Rusija je pojačala svoje napredovanje na istočnoj fronti. Zapravo, pojedine jedinice su na putu mijenjale svoje odredište, upućene u Srbiju stigle su u Galiciju. I u Galiciji je 96. pješački puk pretrpio velike žrtve.

GALICIJA - KRV I BLATO

U Galiciji, u kolovozu 1914. godine kod mjesta Nikolajova karlovački mladići su vodili teške topničke borbe. Jedan za drugim su pogibali i časnici i vojnici. Živi bi časnik nadomjestio upravo poginulog. Zapovjednik pukovnije je poginuo, po predaji naređenja kapetanu, koji i sam pogiba, a komandu pukovnije preuzima bojnik i to za kratko vrijeme, jer ubrzo nakon toga pogiba i on, pa komandu pukovnije preuzima najstariji kapetan pošto nije više bilo viših komandnih časnika.

A u ilustriranom časopisu Ilustrirani list glorificirano napišu krajem 1914. g.: "Potomci naših starih Banovaca, kršni sinovi banskog Korduna, vojnici 96. karlovačke pukovnije, osvjetlali su u ovom svjetskom ratu lice sebi i svojim pređima… Karlovačka 96. pukovnija „sechundnenzigeri“... dodijeljena je 7. temešvarskom vojnom zboru i ujedno je jedina hrvatska pukovnija koja se od početka bori na sjevernom ratištu. Zapovjednik 3. (karpatske) armeje poznati naš general Boroević rekao je zapovjedniku pukovnije, junačkom pukovniku S. Pilaru; „Što je učinila Vaša pukovnija u ovom ratu, to će se tek poslije rata moći pravo procijeniti, a ja ću se za to pobrinuti“.

Ništa se on nije pobrinuo (Boroević), jer se je i sam našao u krvi i blatu, naime, kasnije je pao u nemilost vlastima novo nastalih država.

 „20. i 22 kolovoza 1914….Svi poginuli su u pravilu pokapani na mjestima pogibije. Nešto istočnije, a jugoistočno od Mikolajova borili su se Karlovčani iz 96. pukovnije, također s velikim gubicima.“

„U bitkama pod Ljvivom sudjeluju i Hrvati zajedno sa Srbima i Bošnjacima iz 3. BH pukovnije i ostalih BH pukovnija iz XV. Sarajevskog korpusa, zatim postrojbe karlovačke 96. pukovnije i 70. srijemske Petrovaradinske pukovnije.“

"Velika Galicijska bitka bila je završena sa zastrašujućom bilancom; oko 250.000 mrtvih i ranjenih i 100.000 zarobljenih austrougarskih vojnika i 216 topova. Nenadoknadiv je bio velik gubitak obrazovanog aktivnog časničkog kadra i vojnika. I ruski su gubici bili jako veliki, iz stroja je izbačeno oko 250.000 vojnika i časnika. Ovaj masovni pokolj radi kontroliranja Galicije preskupo je plaćen i na jednoj i na drugoj strani. A rat nije završen, to je bio samo tromjesečni zastrašujući početak. Rat se tek rasplamsavao."

KARPATI - CRNE MISLI

Poslije Galicije XIII. Zagrebački korpus dolazi na karpatsko bojište početkom siječnja  1915. Godine. Cijeli korpus je ovdje na istoku Austrougarske – Ruske fronte vodio borbe u sastavu 7. armije pridružene skupini baruna Pflanzer – Baltina. Imali su mnogo poginulih. Uz mrtve najveći broj žrtava odnosio se na bolesne od smrzavanja, ranjenike i zarobljenike. Zima je bila neizdrživa. Uvijek ispod minus 25 stupnjeva Celzijusa. Napredovanje je bilo zaustavljeno i preživjeli su se povlačili.

Nemam informacija o borbama 96. pješačkog puka u proljeće i dijela ljeta 1915. g. ali vjerujem, da su okrnjeni puk morali dopuniti živim, zdravim mladim ljudima, a umorni, ranjeni i bolesni su morali zacijeliti rane, jer je tu poginulo i bilo onesposobljeno mnogo ljudi.

Foto: Centar veza 96. p. puka na Karpatima krajem zime 1915. g.

Foto: Linija obrane u pozadini 96. p. puka na Karpatima u proljeće 1915. g.

Foto: Ulaz u kavernu u pozadini 96. p. puka na Karpatima u proljeće 1915. g.

Talijanski političari su i nakon 3. kolovoza 1914. godine, kada je Italija objavila svoju neutralnost vodili potajne pregovore, kako bi prigrabili teritorij Austrougarske i objavili su joj rat i napali je 23. svibnja 1915. Austrougarski političari su slutili podlost Talijanskih, ali su ipak bili iznenađeni i 96. pješački puk u sastavu XIII. Zagrebačkog Korpusa dobiva komandu za nagli odlazak na novo ratište.

96. pješački puk biva premješten iz Galicije, odnosno Karpata, na Sočansku frontu. Svakih mjesec dana bio je nadopunjavan mladim ljudima (Maršbataljun), koji su nadomještali mrtve mlade ljude, puno mrtvih, velike gubitke. Mrtve mladiće su pokapali u plitke grobove, ako je za to bilo vremena i prostora, inače su ih jednostavno ostavljali na bojišnici. Tamo su se napuhavali, raspadali i širili nesnosni slatkasti smrad. Napadale su ih muhe i izjedali crvi i štakori, a roditeljima, sestrama i braći su Austrougarske vlasti izražavali duboku sućut. Oboji licemjerni voditelji svih država, i koji su napadali i koji su se branili, naredili su svojim generalima, da svaki na svojem jeziku na spomen tablama na grobljima napišu: 

„PALIM JUNACIMA ZA … „

 Kako je grozna realnost, kada je ovako suhoparno, a istinito napisana.

SOČANSKA FRONTA

NISU IMALI VREMENA ZA NIŠTA DRUGO NEGO SAMO ZA BRIGU PREŽIVJETI.

2. Sočanska bitka na Krasu (18. srpnja do 10. kolovoza 1915[B1] )[i]

U Kostanjevicu na Krasu je 96. carski i kraljevski pješački puk iz Karlovca, u sastavu 5. armije pod komandom generala Svetozara Borojevića stigao 15. srpnja 1915. U to vrijeme je već završena 1. Sočanska bitka na Krasu, koja je trajala od 23. lipnja do 7. srpnja 1915.

Austrougarska je bila službeno u ratu sa Italijom već 7 tjedana, od 23. svibnja 1915. i u toku je bila stalna, opća mobilizacija u cijeloj Monarhiji. Austrougarska je imala već neko vrijeme svoje ratnike na granici sa Italijom. Naime, političari Austrougarske su slutili prijevaru Italije i njihov preokret iz neutralnog prijatelja u neprijatelja.

Vjerujemo, da je dopuna u 96. c. i k. pješački puk bila izvedena dopunskim bataljunom direktno na fronti. Vjerojatno je dopunski bataljun putovao vlakom na frontu direktno iz Karlovca, a sami matični okrnjeni i izmučeni puk sa istoka je putovao vjerujemo, drugom prugom radi opasnosti od dezerterstva.

Mogući smjer dolaska je bio uskotračnom željeznicom iz Dutovlja direktno u Kostanjevicu na Krasu ili željeznicom normalnog kolosijeka do Prvačine i zatim pješice uzbrdo do Kostanjevice na Krasu.

Mladi ratnici sa istočne fronte i dopuna iz Karlovca još se nisu dobro smjestili ni odahnuli a već su se pripremali na odlazak na prvi ratni pohod u rovove pred talijanske puščane cijevi, udaljene možda nekoliko koraka od njih. Komandni časnici su krivo ocijenili početak ponovnog napada Talijanskih ratnika i uputili su mlade karlovčane u četvrtak navečer, 18. srpnja 1915. godine  pred puščane cijevi talijanskih, isto tako mladih ljudi, sa namjerom, da ih rano, u 3 sata ujutro, sve pobiju ili zarobe i otjeraju u bijeg. Kada su se pješice spuštali po golom kamenitom brdu prema dolini, u deset sati na večer, bili su na otvorenom, kao slova u otvorenoj knjizi, bez zaklona. Nisu mogli niti naprijed niti nazad, a još su bili daleko od talijanskih položaja. Talijani su ispucali svjetleće rakete u noć, i u deset navečer, noć pretvorili u bijeli dan. Povijesna knjiga je postala bijela na bijelom kraškom kamenu, a karlovčani su postali crna slova na otvorenim bijelim stranicama, raspršeni padinom brda, kao note ili slova na stalku iz liturgijskih knjiga. Počela je talijanska topovska paljba. Bio je četvrtak, vruće ljetne večeri 18. srpnja 1915. u deset sati navečer. Na čistini bez zaklona špricalo je kamenje usijano, od prošlog sunčanog dana pomješano eksplozijama granata i šrapnelima iz njih. Tko se je stigao baciti na kameno tlo tražeći i najmanji zaklon, možda je preživio. A zaklona nije bilo dovoljno za sve.

U toj noći je poginulo 600 mladića, najviše ratnika karlovačkog puka i od toga tri pukova komandna časnika, a da talijanskih ratnika nisu niti vidjeli. Katastrofa.

U noći na 20. srpnja je slijedio još jedan napad, koji nije uspio. I u sljedećim napadima je puk još doživio velike gubitke

Od uređenog carskog i kraljevskog 96. pješačkog puka nije ostalo ništa carsko i ništa kraljevsko, blatni i krvavi, ranjeni i mrtvi, a zapovjednici iz Beča su još i dalje slali depeše: Napad, napad …!

Mrtve i ranjene su jedni i drugi pobirali u vremenu kratkih prekida pucnjave između dva napada, ako su to mogli, ako ne, onda su ostali na ratištu, čuli su se vapaji na različitim jezicima, ranjeni su zvali majke, prijatelje, pomoć, grgljali krv, iskrvarili u mukama, umirali i tamo ležali po nekoliko dana. Mrtve su izgrizale muhe i izjedali crvi i štakori. Širio se nesnosan slatkasti smrad.

Sam učesnik u I. Svjetskom ratu, kasnije umirovljeni general JNA Vladimir Gradnik piše (prijevod):

„Gubici na obje strane su bili vrlo veliki tako, da mrtvace nisu dospjeli pokopati. Previjališta i bolnice su bile prepune ranjenika i bolesnika, koji su radi pomanjkanja prostora ležali po dvorištima i vrtovima. Gomila štakora, koji su bili pored uši vjerni pratioci po rovovima i kavernama su se pojavile u velikim čoporima . Te štetočine su imale hrane više nego dovoljno.“

Bilo je to sve neljudsko.

U selu Vižintini danas u Italiji je ispražnjeno groblje ratnika 96. pješačkog puka na kojem je ostao samo centralni spomenik, kao nijemi svjedok sa natpisom na njemačkom i hrvatskom jeziku: 
PALIM JUNACIMA C. I KR.  96. PJEŠ. PUK.
VJEČNA SLAVA!

Prema svjedočenju prijaznog domaćina iz sela Vižintini, Roberta Vižintina, na groblju je ostao samo centralni spomenik jer je ekshumacija izvršena 1963. godine i svi posmrtni ostaci su preneseni u centralnu kosturnicu na groblju u Sredipolju (pri naselju tal. Fogliano - Redipulja) u kojoj su pokopane talijanske žrtve, kao uostalom i svih poginulih iz svih groblja na južnoj fronti na teritoriju današnje Italije. Groblje je ostalo obzidano u cijeloj svojoj veličini, a čast poginulima izražavaju vjerojatno jedino posjetioci mađarske kapelice u Vižintinima što je vidljivo na fotografiji (kićenje spomenika mađarskom trobojnicom). Naime, još za vrijeme fašističke vlasti u Italiji je 1928. godine donesen dekret, kojim nije dozvoljeno javno izražavanje časti žrtvama neprijateljskih vojski na tlu Italije tj. austrougarskih vojnika.

Kako je to sa austrougarskim vojnicima bilo uređeno u Kraljevini i kasnije u SFRJ?  

3. i 4. Sočanska bitka na Krasu (18. studenog do 15. prosinca 1915[B2] )[ii]

Vjerojatno radi mnogo poginulih mladića iz 96. p.p. ne nalazim u izvorima, kojima raspolažem, tragove bitaka u kojima bi pukovnija nastupala samostalno, nego uvijek u sastavu i pod komandom drugih i većih formacija. U 3. i 4. Sočanskoj bitci su preostali mladi Karlovčani iz 96. pješačkoga puka bili na Kraškom bojištu, kod sela Mavhinja, Devina, Doberdoba i Tržiča (danas Monfalkona) i tamo se borili. Po potrebi su iz Karlovca slali nove Maršbataljune, zdravih mladih ljudi, koji su nadomjestili poginule, umrle i drugačije za rat onesposobljene.

U vremenu do sljedeće ofenzive na različitim mjestima su se vodile pojedine divlje borbe. Svi ti mladi ljudi nisu imali vremena za ništa drugo nego samo za brigu kako preživjeti. Tekla je krv. I tamo je umiralo mnogo mladića na obje strane.

5. Sočanska bitka 11. do 16. ožujka 191[B3] 6)[iii]

U 5. Sočanskoj bitci okrnjeni 96. p.p. iz Karlovca djelovao je u sastavu III. Korpusa, 28. pješačke divizije odnosno 55. pješačke brigade. Uopće je tokom rata djelovao u različitim sastavima na Kraškom i drugim ratištima.

U vremenu 5. i 6. Sočanske bitke na Krasu je moguće vidjeti, barem možda dijelove 96. p.p.  na Tirolski fronti kod mjesta Kostensin (Costensin) u Italiji, kod Trbiža (Tervisio). Na fotografiji je spomen ploča sa natpisom u njemačkom jeziku (prijevod):

"Palim junacima 96. pješačkog puka na osvojenoj koti 220. 21. svibnja 1916"

Originalnu sliku čuvaju u društvu „I. SVIT“ u selu Lokvica na Krasu.

U svojem dnevniku piše natporučnik Franjo Malgaj, pjesnik i profesionalni vojnik iz 87. pješačkog puka iz Celja o događajima na Sočanskoj fronti, od 1. 1. 1916. do 27. 6. 1916. godine (prijevod):

„U selu Orehek (u blizini Razdrtoga) je bio (15. veljače 1916.g.) smješten 19. maršbataljun 96. pješačkog puka (Hrvati iz Karlovca, pod komandom Illeja)…“  (12. svibnja 1916. g.) „ Sa zelenjem ovjenčani i veselo pjevajući smo marširali kroz Orehek, gdje nam se pridružio bataljun 96. pješačkoga puka sa velikim hrvatskim trobojnicama.“ … „U jutro u 6 sati smo došli u Jesenice. … U podne smo došli u Trbiž. … Međutim je na Lavaronu počela ofenziva i 21. te 22. svibnja (1916. g.) ja naš puk zauzeo Costesin …“

Pred time i po tome piše u dnevniku o vježbama i zabavama. Dnevnik se čita, kao opis turističkog putovanja. U nabrajanju mjesta i događaja spominje pijane i umrle ljude jednako olako, kao i vojničke zabave i usiljene marševe na kojima su padali mrtvi. Na kraju teksta čitatelj shvati, da je ta prividna ravnodušnost samo krinka za unutarnje duboke osjećaje i trpljenje pjesničke duše, jer pri kraju rata u bezizlaznom položaju izvršava samoubojstvo.

OTROVANI

U jutro 29. lipnja 1916. godine je na Debeli Griži na kraškom frontu Austrougarska strana izvršila napad na talijansku i pomorila jako veliki broj talijanskih, pa i svojih mladića sa otrovnim plinom – klorom i fozgenom. Smjesa plinova djeluje na centralni živčani sistem i  izaziva slabost, ubrzanje srčanog ritma i grčenje, muku, povraćanje, proljev, dehidraciju, pospanost, jaku upalu očiju, uha, grla i nosa. Ošteti bubrege, jetra, pluća i grlo te na kraju izazvala smrt. Bili su otrovani kao štakori.

Grozna smrt za one koje je plin sustigao.

Niti među ofenzivama nije bilo mira. Pa tko je imao vremena za drugo osim brige za svoj život. Do sljedeće ofenzive su se vodile pojedine ne manje ubilačke borbe na različitim mjestima. I tamo je umiralo mnogo mladića.

6. Sočanskoj bitci (od 4. do 17. kolovoza 1916. g.)

6. Sočansku bitku su Karlovčani iz 96. pješačkog puka dočekali razmješteni na vrhu brda Sv. Marko iznad Šempetra kod Gorice u Vipavskoj dolini i branili ga od osvajanja talijanskih ratnika. U toj bitci je poginulo mnogo Karlovčana, koji su pokopani po Vipavskoj dolini, a najviše na groblju u selu Črniče. Na centralnom spomeniku je napis: 

U SPOMEN JUNAKA c. i kr. pješ. puka koji su poginuli za domovinu na brdu Sv. Marka

Foto: Centralni spomenik na groblju u Črničama Foto. Marijan Šutila, 2013

U toj ofenzivi su talijani zauzeli Goricu i još neke druge položaje.

7. Sočanska bitka na Krasu (od 14. do 17. rujna 1916) [iv][B4] :

Naročito oštre borbe su bile na Krasu između sela Lokvice i Nove vasi. Tamo su bili raspoređeni mladići, ratnici 96.p.p. iz Karlovca, koji su preživjeli i iskusili borbe na Doberdobskom bojištu u 2. Sočanskoj bitci.

15. rujna 1916. je komandant VII. Korpusa, konjanički general nadvojvoda Josip, označio kao jednoga od posebno teških dana u tom ratu. Ratnici 96. pješačkog puka iz Karlovca su dosegli cilj svojih zapovjednika. Na ostalim sektorima fronte, talijani su zauzeli pojedina područja, ipak u cjelini ofenziva im nije uspjela. 18. rujna 1915. je zapuhala bura i počela je jaka kiša te su talijani prestali napadati. Cijena je bila na obje strane velika: 32.000 vojnika i 700 časnika mrtvih, ranjenih i zarobljenih. Svi poginuli mladići, koji su uopće pokopani iz 96. pješačkog puka su pokopani na sada zapuštenom groblju u blizini sela Lokvice na Krasu. O tome svjedoči obnovljeni centralni spomenik na groblju na kojem je zapisano:

Foto: Natpisna tabla na centralnom spomeniku kraj u sela Lokvice na Krasu Foto: Branko Šutila, 26. 5. 2013

Foto: Zapušteno groblje kod Lokvica na Krasu – djelomično obnovljeno. Foto: Marijan Šutila 26. 5. 2014

8. Sočanska bitka (od 10. do 12. listopada 1916)[v]

Opet se u bitkama spominju karlovački ratnici: Nakon osam dana treći je bataljun 27. domobranskoga pješačkoga puka na bojištu zamijenio bataljun 96 pješačkog puka.

Citati (prijevod):
„Nesnosno smrdi posvuda naokolo po mrtvacima, koji se raspadaju. Taj slatkast miris se uvlači u nos i odjeću, iz tako zasićenog zraka ga nije moguće otjerati. Svuda naokolo leži razbacana ratna oprema, talijanska i naša, oružje i municija, sve je blatno i krvavo.“
„Gubici branitelja (Austrougarskih) su bili visoki – po austrijskim podacima su u mjesecu listopadu (1916.) izgubili 32.000 ratnika.“

9. Sočanska bitka (od 31. listopada do 4. studenog 1916)[vi]

Bila je to zadnja jesenska talijanska ofenziva 1916. godine.

Citati (prijevod):
„Najslabije je, kao i uvijek na Kraškoj visoravni. Avijatičari (talijanski) lete preko pokrajine, bacaju bombe ili javljaju artiljercima o svakom skrivalištu, svakom kutku u kojem bi se moglo skrivati živo biće. Nakon toga dođu granate, strašno puno granata, da bi slomile otpor branitelja, prije nego bi počela borba ratnika na ratnika.“ (na nož - klanje)
„Samo na sjevernom dijelu toga odsjeka, na rubu Kraške visoravni i sjeverno od nje do rijeke Vipave, su u obrani ustrajali bataljuni i čete Poljaka, Čeha, Bošnjaka i Hrvata … karlovačkog 96. pješačkog puka.“
Monsignor  Alojzij Novak, dekan v Črničama je u svojoj Črnikoj kronici[B1]  [i] (prijevod B. Š.)

- zapisao pod datum 15. prosinca 1916. na stranama br. 196 i 197:
"U Črničama imamo sada 96. pješačku pukovniju282 (282 Pješačka pukovnija br. 96. regrutno područje je bio Karlovac u Hrvatskoj, većina ljudstva su sastavljali Hrvati i Srbi. Službeno njemačko ime pukovnije je bilo K.u.K. Ungarisch-Kroatiches-Infanterie-Regiment „Kronprinc von Rumänien“ Nr. 96. U Črniče su došli krajem novembra 1916 i bili su raspoređeni između Stare gore i Marka nad Šempetrom kod Gorice. Na tim položajima je ne rijetko koji među njima i poginuo. Ljuti pokušaji Talijanskih jedinica, da bi kod Gorice, preko (brda) Marka i Staro gore upali u Vipavsku dolinu, su tamo i završili jer su ih „Karlovčani“ uspješno odbijali. Njihove žrtve u 10. Sočankoj bitci, između 12. svibnja i 18 lipnja 1917. na tom području su bile ogromne: 800 ranjenih, 200 mrtvih, i oko 40 zarobljenih. Umrli su zadnje počivalište našli na novo organiziranom vojničkom groblju u Črničama.)    (Hrvati) sa jako ljubaznim komandantima; bataljuni čuvaju, mijenjajući se, Staru goru i Sv. Marko iznad Št. Petra (Šempetar). Tamo poginule prevoze također pokapati ovamo u Črniče na desnoj strani našega groblja“

- zapisano na dan 19. prosinca 1916 na strani 199:
„U 11 na večer sam im održao oproštajnu misu. Iz 96. pješačke pukovnije su me pozvali odmah sljedeću večer, 18. prosinca na večeru. Kući sam došao u 12 i 1/2 po noći. Lijepo je počelo.“

- zapisano na strani 200 na dan 25. siječnja 1917:
„Značajno. Jučer su iz streljačkih rovova telefonirali vojnici na komandu 96. pukovnije, da će svi preći k Talijanima, ako ne dobuju kruha, kojega jedan dan nisu dobili. Telefonsko su im obećali dvostruku porciju kruha, ali je usprkos tome njih 80 prešlo protivniku. … Vlada strašna bura sa snježnom mećavom. Siromasi vojnici smrzavaju – gladni. To je vrhunac kalamitete (stiske)“

- zapisano na strani 201 na dan 31. siječnja 1917:
„Pukovnija (96.) je otišla u Užiče.287 (287 Užiče – zaselak blizu Oseka). Jako teško su se komandant i jedan bojnik rastala od tuda, a i meni je bilo teško. Bili su dobra gospoda – moram ih posjetiti prvom prilikom.“ (Zaselak Užiče je udaljene oko 45 minuta hoda od Črniča, op. B. Š.)

- zapisano na strani 203 i 204 na dan 27. veljaće 1917  :
„Židovski rabin sjedi 6 mjeseci u Črničama – primio je ove dane Franz-  Josph- Ritterorden 290 / (290Austrougarsko visoko odlikovanje, kojega je godine 1849. uveo kralj Franjo Josip I.) kurat 96 pješačke pukovnije – Vukelić – je od početka na fronti, uvijek u rovovima, ima prostrijeljena pluća – taj nije odlikovan sa takovim redom.“

„Četovođa Horvat 96. pješačke pukovnije je prilikom bacanja ručne granate u Užičama bio ubijen. Odvezli su ga pokopati v Ajdovščinu, u našoj crkvi su blagoslovili pokojnika. Bio sam prisutan. Gospodin je stanovao kod mene.“ 

Dekan, Alojzij Novak je uživao veliki ugled među seljanima i svojim svećeničkim kolegama. Bio je neoporečen moralni autoritet, koji u svojoj kronici jednako kritizira i svoje vjernike i vojnike i časnike i to im neosporno poručuje u svojim prodikama u crkvi. Na 134. stranici svojega dnevnika (Črniška kronika) je dekan zapisao na dan 16. veljače 1916. (prijevod B. Š.) : „Moral sve više opada. Direktno ne znam, do sada iz Črniča za ni jednu (žensku, p. B. Š.), koja bi se zaboravila – a slutim, da bez toga ne će biti – jer u drugim selima je javno znano o mnogim slučajevima. To će biti krik i nesreća, kada dođu doma muževi, očevi i dečki. Bog sačuvaj moju župu i poštedi je barem te žalosti! Vojska je summa et cumulation omnium malorum 186 / (186  Vrhunac i zbir svega zla. (latinski).).“ O 96. pješačkom puku ili bilo kojem njegovom pripadniku, koji su zapravo kasnije došli u Črniče nije zapisao niti jedne slabe kritike, a mnoge svoje seljane, neke je čak imenovao i vojnike drugih pukovnija, ne ovisno od nacionalnosti ili vjeroispovijesti nije štedio sve godine rata. 

Alojz Stepinac[ii][B2] 

„Na početku godine 1917, pred 10. Sočansko bitko je na ratište došao v sastavu 96. karlovačkog pješačkoga puka, tada mladi ratnik, jedva 18 godina star Alojz Viktor Stepinac (danas blaženi Alojz Stepinac, za kojega teče kanonizacija pri RKC u Vatikanu za Svetoga Alojza Stepinca). Upravo je završio šestomjesečno osposobljenje u Rijeci. Na Sočanskoj fronti je ostao do godine 1918., kada je ranjen u nogu pao u talijansko zarobljeništvo“.

Po pričanju danas starih ljudi, koji su slušali priče svojih roditelja, mladići, vojnici Austrougarske vojske bili su demoralizirani, bez motivacije, a zašto bi je i imali? Osjećao se je raspad Austrougarske vojske. Mladi izmučeni ratnici bili su nedisciplinirani. Neki su okrutno kažnjavani, na fronti i u pozadini. Sa vezanim rukama na leđima objesili bi ih na drvo tako, da bi morali stajati na vrhovima nožnih prstiju. Seoska djeca bi im stavljala opeke ili kamenje pod noge, da bi lakše stajali. Kada bi obješeni vojnik vidio dolazečeg časnika, samo bi gurnuo opeku i ponovno se postavio na vrhove prstiju. Zapomagao je i bilo je vidjeti, kao da je kazna bila uspješna. Mučenje vlastite vojske.

10. Sočanska bitka (od 12. svibnja do 5. lipnja 1917)[vii]

Jedinice 96. karlovačkoga pješačkoga puka su bile opet moćno okrnjene i ne vidi ih se na vojnim kartam iz toga vremena. Zato zaključujem da su njihove pojedine jedinice bile pridružene drugim komandama i više se ih ne spominje u toj bitci.

Iz dnevnika Čeha Pavličeka, koji je inače bio časnik iz 11. pješačkoga puka možemo pročitati (prijevod):

„Svaki puk, koji se našao u sličnom položaju, kada je ofenziva počela, je bio žrtvovan, zamjenu nije dobio toliko vremena dok nije bio potpuno uništen. Tako se je to dogodilo sa nama.“
„Sa palicama i revolverima smo tjerali vojake iz kaverna na položaje i tamo su sa pucnjavom dočekali neprijatelja.“
„Ravno tada je istrčao iz susjedne doline proti nama vojnik. Možda je bio udaljen od nas oko osamnaest koraka, kada je iznenada doletjela granata i eksplodirala iza njega. U jednom samom trenutku smo opazili, kako trči prema nama ljudsko biće bez glave i desne ruke. Brzo smo se sklonili u kavernu.“
„Austrougarska vojska se može pohvaliti kao pobjednik te obrambene bitke, iako je na svoju opću iscrpljenost doživjela velike gubitke: 7.300 mrtvih, 45.000 ranjenih i 23,400 zarobljenih ratnika. … Talijani su u toj bitki izgubili 159.000 ratnika – uključivo s 27.000 zarobljenih od 280.000 ratnika, sa kojima su počeli bitku.“

11. Sočanska bitka (od 17. kolovoza do 15. rujna 1917)[viii]

I u toj bitci naročito spominju borbe 96. karlovačkog pješačkog puka:
"Ratovanje je bilo za umorne branioce 2. bataljuna poljskih lovaca, 51. crnovojničkoga pješačkoga puka i 96. pješačkoga puka, teško i mučno."

Slovenac Ivan Kovačič, mitraljezac (oboružan sa strojnicom), u inače Češkom puku, pričao je između ostaloga:
Bilo je strašno. Vidio sam vojnike, koji su od strašne žeđi jednostavno poludjeli i pili vlastiti urin.“
„Ljute borbe su bile na crti Sv. Katarina – Sv. Marko i na Panovcu. Borba je bila za umorne branioce … 96. pješačkoga puka, teška i mukotrpna.“
„Borbe za Veliko brdo su trajali kasno u noć. Završile su se tako, da su oba protivnika nemoćno klonula sa zadnjom granatom u ruci na udaljenosti dometa.“
Tako su sa nekoliko napada za redom branioci izgubljene položaje ponovno zauzeli (na Panovcu i na Markovom brdu), za što su bili prije svega zaslužni stari borci sočanskoga ratišta, … i 96. pješčki puk“

Vrijeme između 11. i 12. Sočanske bitke (od 16. rujna do 24. listopada 1917[B5] )[ix]

General Vladimir Gradnik navodi, da su od 11 neprijateljskih ofenziva dvije potpuno neuspjele, a 9 ih je imalo za rezultat zauzimanje relativno maloga područja Austrougarskog teritorija za cijenu 665.900 talijanskih žrtava i 412.000 Austrougarskih žrtava. Ti brojevi su približni jer svaka strana navodi različite brojeve za žrtve.

Povjesničar Austrougarskog 2. streljačkoga puka je između ostaloga napisao (prijevod):
„Učinak je bio strahovit! Naši gubici u to vrijeme, kada smo bili u rovovima su bili: tri časnika mrtva, deset ljudi poginuli, petnaest ranjenih, deset ih je dobilo živčani slom, preko sto pa ih je oboljelo.“

Još u Antičkoj Grčkoj su poznali zdravstveni problem vojnika – živčanu bolest. Tokom povijesti ratovanja je ta živčana bolest nosila različna imena i sada se zove PTSP[B6]  (Posttraumatske stresne smetnje). Slobodno tvrdimo, da su na obje strane u svim ratovima vojnici obolijevali od te bolesti, tako i u I. Svjetskom ratu. Netko manje i netko više, a ostatak života su se morali ljudi sami nositi s tom bolešću, nije bilo nikakve pomoći.

Ako iz rata uopće izađeš živ, nisi više isti čovjek, ne sebi i ne drugima, duševno si ranjen i tako stigmatiziran.

Od samoga početka I. Svjetskoga rata odnosno od početaka neprijateljstva sa Italijom je Črniče postalo vojnički kamp za sve pukovnije u prolazu na zapad,  kasnije i dovoljno daleka pozadina, da su se tu odmarali izmučeni i liječili ranjeni vojnici.  U to vrijeme je u Črničama uvijek bilo mnogo vojske. U mnogo navrata su tu harali tifus i kolera. Tako je bila organizirana vojna poljska bolnica. Na početku su umrle pokapali na seoskom groblju, a kasnije su organizirali novo vojno groblje. Prvi ranjenik, Jakob Štamfel, iz 96. pješačkog puka, koji je umro 5. travnja 1917 je pokopan u Črničama na veliki petak 6. travnja 1917, po novom pravilu Austrougarske vojske [B8] . Naime, radi štednje u vojsci bio je prvi pokopan bos, u gaćama i košulji, posipan hoblanjem po glavi, da mu zemlju ne bi bacali po licu. Žalosno.

Poljsku bolnicu se sastojala od 7 drvenih baraka jugo-zapadno od crkve u Črničama. Njihove ruševine su bile vidljive još poslije drugog svjetskog rata.

Foto: Zapuštena poljska vojna bolnica u Črničama, 1918.  Foto: Franjo J. Pavlić, 1918. g.


Oružarska radionica 96. karlovačkog pješačkog puka je bila smještena sjeverozapadno, izvan sela, na lijevi strani ceste za Ravne. Na trećem desnom oštrom zavoju, na lijevoj strani ceste je mala visoravan na kojoj je bila iskopana kaverna (zemunica) za oružarsku radionicu. Seljani su prihvatili svoju vojsku, sprijateljili se im donosili na popravak svoje metalne predmete. Naime u selu je bio samo kovač, koji im je bio u pomoći samo za grublje kovačke usluge.

Slika br 10. Usluga seljanima pred kavernom – oružarskom radionicom, Franjo J. Pavlić drži okvir za sliku Izvor: Branko Šutila, Solkan.

Istkale su se prijateljstava i dublja i veze. Slika br 11  Duboko prijateljstvo sa seljanima u Črničama  Foto: Franjo J. Pavlić, 1917. g.

Posljednji vojnik iz 96. pješačkog puka koji je pokopan na vojnom groblju u Črničama, pod brojem 318 je Kosta Mirić, pod-desetar (Gefreuter), umro je 8. listopada 1917. Iz toga datuma se može zaključiti, da je bolnica prestala djelovati, te su teže ranjeni vojnici bili transportirani u dublju pozadinu ili kućama. Po nekim saznanjima možemo zaključit da su dijelovi vojničkog kampa u Črničama ostali djelovati i poslije listopada 1917. Godine. Inače je dio preostalih živih vojnika 96. pješačkog puka bilo premješteno u Užiče, oko 45 minuta hoda od Črniča i kasnije upućeno za oslobođenje Gorice. Imam samo indirektne dokaze, da je dio možda bio i upućen i na sjevernu Sočansku frontu kod Kobarida.

12. Sočanska ofenziva kod Kobarida (od 16 rujna do 24. listopada 1917. g.)

Kod Kobarida su talijanski mladići doživjeli katastrofu. Na stranu Austrougarske je pristupila Njemačka i u „bitzkrigu“ potrovala vojnim plinom sve talijanske vojnike i sve životinje u gornjoj sočanskoj dolini te mnoge svoje nepažljive i novome načinu ubijanja nenaviknute vojnike. Talijanski vojnici razmješteni u planinama po alpskim vrhovima su se svi predali. Nakon toga su talijanski zapovjednici odredili povlačenje za sve preživjele, koji nisu bili u sočanskoj dolini, daleko od fronte na desnu obalu rijeke Piave, 150 - 180 km zapadno od Kobarida. U toj bitci je bio i 96. pješački puk iz Karlovca i na tom bojištu je bio Alojzije Stepinac.

Mladići iz 96. pješačkog puka iz Karlovca su tri dana nakon završetka 12. sočanske ofenzive, 27. listopada 1917., dopodne, ponovo zauzeli Goricu i na Gorički stari grad digli austrougarsku zastavu u noći ili rano u jutro 28. listopada u 1:45 sati. To je bilo simbolično oslobođenje i preuzimanje vlasti u Gorici, ali ne i potpun prekid oružanih sukoba na rijeci Soči. Po nekim izvorima se taj dan, 28. listopada 1917. g. smatra za datum prekida 12. sočanske bitke. Ratna oluja na Soči se je utišala.

Slika  br 12  : Ne organizirana vojska u Črničama 1918. godine. Foto: Franjo J. Pavlić

Na drugim dijelovima fronte po Europi Austrougarska je postigla primirje u godini 1918. i bilo je potpisano nekoliko prestanka neprijateljstva. Preusmjerili su svoju vojsku na područja gdje je još trajao oružani sukob. Austrougarska je ponovno ušla u svoje granice. Svi mladi ljudi su bili izmučeni i umorni od ratovanja za kojega već dugo nisu vidjeli smisla. Na rijeci Piavi je talijanska strana vodila pasivnu obranu in čekala skoro cijelu 1918. godinu na pravi trenutak za napad.

Više izvora navodi različite datume i sate, vjerojatno jer je bilo potpisano nekoliko prekida oružanih sukoba, ali svi se slažu u tvrdnji da je Austrougarska razoružana ranije nego Italija. Tako jedan izvor navodi:

-Oružani protuudar talijanske vojske je uslijedio 24. listopada 1918. g., ali im nije uspio. Sljedeći napad talijanske vojske za prijelaz preko rijeke Piave je izveden tri dana kasnije, rano ujutro 27. listopada, ali njihovog neprijatelja zapravo više nije bilo. U Austrougarskoj je počela revolucija i njihovi generali su u Padovi 29. listopada 1918. g tražili primirje. Pregovori su počeli tek 2. studenoga 1918. g. u 21 sat sa ultimativnim zahtjevom Antantnih sila, da sutradan, 3. studenog, do 24:00 sata moraju biti prihvaćeni svi njihovi zahtjevi. Bilo je naglašeno: „Za austrijsku vojsku primirje počinje 3. studenog u 13:00 sati, a za talijansku dan kasnije tj. 4. studenog 1918. u 15:00 sati“. Protesti austrijskoga generala nisu bili uvažavani. Talijani su bili još u pohodu, pod oružjem kada je austrijska strana već dala naređenje svojoj vojsci, da prekinu sve oružane akcija. Austrougarski mladići su veselo odbacili puške i ostalo oružje.

Drugi izvor navodi:

Raspust Austrougarske vojske je nastupio tek 31. listopada 1918. godine u 12:00 sati u podne, po sporazumu potpisanim dan prije, 30. listopada 1918 godine. Ratnici na strani Austrougarske su jedva dočekali taj trenutak i brzo su se prvi dan razoružali. Drugi dan, sljedeće jutro su oboružani talijanski vojnici zarobili sve razoružane Austrougarske već bivše vojnike.

Činjenica je, da su Talijanske prethodnice sa bijelim zastavama ušle  u Austrougarsku, a za njima sa oružjem je umarširala talijanska vojska bez oružane borbe sve do Postojne i od tada slave veliku junačku pobjedu u I. Svjetskom ratu.

Kraj rata je na svim ratištima nastupio 11. studenog 1918 godine u 11:00 sati dopodne.

Mnogo je ljudi je umrlo, bilo ranjeno, zarobljeno, prebjeglo, oboljelo ili nestalo, a obitelji su dobivale dopisnice, sa tiskanim tekstom: „Hrabro pao za slavu domovine“

Trag o 96. pješačkom puku iz Karlovca se gubi. Otišli su bez slave i siječanja, za kralja i domovinu.

…i tako je žalosno završilo:

Slika br 13. Spomen ploča u crkvi Presvetoga Trojstva u Karlovcu Foto: Branko Šutila 2. 4. 2011

SUSRET SA SVOJOM „OSMRTNICOM“

Kako mora biti čovjeku u duši, kada se nakon 10 godina susretne sa svojom „osmrtnicom“? 
Mnogi Karlovčani su se još godinama poslije rata vračali svojim kućama. Čekale su ih njihove obitelji, rodbina i prijatelji. Nisu ništa znali o njima, da li su poginuli ili su u zarobljeništvu. Nisu znali, da li su zdravi ili uopće živi. Nadale su se majke i očevi za svoju djecu, sestre i braća za braću, djeca za očeve i žene za svoje muževe, godinama....

U kaosu raspada Austrougarske monarhije i njene vojske svatko je brinuo za svoj život, da preživi i da se vrati. Samo na vojnom groblju u Črničama je pokopano 338 mladića iz 96. pješačkog puka iz Karlovca, od ukupno 466 pokopanih vojnika. Tokom rata je u 96. pješakom puku iz Karlovca služilo više od 6.000 mladića. Nisu svi bili građani grada Karlovca. U crkvi Presvetog Trojstva u Karlovcu je podignuta spomen ploča sa natpisom: 

„ŽRTVAMA SVJETSKOGA RATA, Karlovačkim sinovima i gradjanima ovu spomen ploču u znak ljubavi postaviše g. 1930 rodbina i prijatelji.“ 

Na njoj je 117 ljudi sa imenima i prezimenima. Ne znam što se dogodilo sa 113 ljudi navedenih na spomen ploči, ali za 4 znam. Tri čovjeka sa istim imenima i prezimenima su pokopani na vojnom groblju u Črničama. Četvrti, moj djeda Franjo Pavlić je taj, koji je svoje ime i prezime pročitao na toj hladnoj mramornoj ploči i opet u mislima čuo fijukanje metaka, eksplozije granata, štektanje mitraljeza, tuljenje minobacača, vapaje ranjenih suboraca, grgljanje krvi, a želio je samo mir. Da se nikada više ne sjeti na preživljene ratne strahote. Preživio je rat i deset godina mirnog života te se vratio u Karlovac najhladnije zime 20. stoljeća, 1929. g. Pa opet te misli i ružne uspomene. Bilo mu je teško.

A, GDJE SU NESTALI OSTALI GROBOVI I SPOMENICI?

Vojne vlasti Austrougarske nisu nikada dale popis pokopanih vojnika na vojnom groblju u Črničama. Dekan Alojzije Novak je sam napravio popis sa nadgrobnih ploča i garantira za njihov točan prijepis. Imena su točna toliko, koliko su bili točni natpisi. Osim imena i prezimena, broja jedinice u kojoj je služio i vojnog čina umrle osobe te broja groba i datuma smrti skoro da nema drugih navoda.

Hvala dekanu Alojziju Novaku!

Život je krenuo dalje. Po fronti, po rovovima i kavernama od niotkuda su došli sakupljači željeza, mesinga i bakrenih žica. Uz svu žalost, ljutnju i patnju od nečega se moralo živjeti, a teško se živjelo. Nisu uznemiravali mrtve.

Svejedno su nestali mnogi grobovi i spomenici. Premalo je bilo brige za premnogo žrtava.

Rat je jedna velika svinjarija.

Glavni izvori i literatura:

1.    1 Vasja Klavora, DOBERDOB. Kraško bojišče 1915-1916, Mohorjeva založba Celovec–Ljubljana-Dunaj, 2007

2.    Vasja Klavora, ŠKABRIJEL. Soška fronta 1917, Mohorjeva družba,  Celovec-Ljubljana - Dunaj,1997

3.    Vasja Klavora, FAJTJI HRIB. Bojišče na Komenskem krasu 1916-1917,  Mohorjeva družba, Celovec, 2014

4.    Knjiga: Izdavač: Meridijan, Samobor; Nakladnici: Župa Presvetoga trojstva, Krašić i Družba Braće Hrvatskog Zmaja,

5.    Popis pokopanih na vojaškem pokopališču v Črničah

6.    Franjo Malgaj, Vojni spomini 1914 -1919, Založba PRODNY, 6.maja 2009

7.    Vladimir Gradnik: KRVAVO POSOČJE;Založništvo tržaškega tiska – Trst; Založba LIPA – Koper; TRST-KOPER 1977.

8.    Internetni viri

9.    Vir fotografija: Branko Šutila, Solkan, Nova Gorica

10.  Marijan i Branko Šutila: Fotomonografija Franjo Josip Pavlić (rukopis), Solkan 2014.

11. Alojzij Novak: Črniška kronika, frontno zaledje v Vipavski dolini med prvo Svetovno vojno, Goriška Mohorjeva Družba, Gorica 2014

12. Knjiga: Izdavač: Meridijan, Samobor; Nakladnici: Župa Presvetoga trojstva, Krašić i Družba Braće Hrvatskog Zmaja, 323 St.

[i] Pisni vir št. 8, str. 71

[ii] Pisni vir št. 8

[iii] Pisni vir št. 8

[iv] Pisni vir št. 10

[v] Pisni vir št. 10

[vi] Pisni vir št. 10

[vii] Pisni vir št. 10

[viii] Pisni vir št. 9

[ix] Pisni vir št. 9

 [B1]Literatura št. 1.

 [B2]Literatura št. 1.

 [B3]Literatura št. 1.

 [B4]Literatura št.3

 [B5]Literatura št.2

 [B6]Posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP (često se krivo izgovara pi-ti-es-pi jer se misli da je to engleska kratica; engleski je Post-traumatic stress disorder i engleska kratica PTSD izgovara se pi-ti-es-di; pravi hrvatski izgovor je pe-te-es-pe) oblik je psiholoških posljedica izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju psihičkom ili fizičkom integritetu osobe te koja ta osoba doživljava krajnje traumatično.

 [B7]Na geografskoj karti položaja je prvi puta označeno Črniče 17.8.1916. Klavora…Literatura 1

 [B8]Iz popisa umrlih in pokopanih. Župnija v Črničama.

[i] Pisni vir br. 11

[ii] Pisni vir br. 12

 [B1]

1.     [B2]Knjiga: Izdavač: Meridijan, Samobor; Nakladnici: Župa Presvetoga  trojstva, Krašić i Družba Braće Hrvatskog Zmaja, 323 St.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.