NA ŽUMBERKU, U USKOČKOM KRAJU

Napisao  Josip Šut, Karlovac, 2014. godine

Pripovijedaju stari Žumberčani kako je Stvoritelj poželio mjesto gdje će odmarati i stoga stvori Žumberak. Nagradio je kraj posebnom prirodom i svim svjetskim ljepotama. I tu je često odmarao poslije svakodnevnih poslova. Ali, zaboravio je na ljude. Oni ovdje nisu došli samo odmarati već i živjeti. A tu nije bilo dovoljno bogatstva za život. Stvoritelju je ponestalo darova i ljudi su ostali tegobno živjeti.

Tako posebnog kraja sa svim suprotnostima u Hrvatskoj nije moguće naći. Zavukao se Žumberak u sam skroviti kutak naše Hrvatske. I danas je mističan. Zadržao je tajnovitost i naći se u njemu, znači uroniti u vrijeme kolektivnog sjećanja onih koji su ovdje živjeli generacijama prije nas. Godinama dolazim ovdje i nikako ne mogu reći da poznajem njegova sela, šume, potoke, ljude i običaje. Uvijek, ali baš uvijek doživim nešto novo, saznam o nečemu ne vjerujući kako mi je to godinama izmicalo pred očima.

Žumberačko i Samoborsko gorje dva su dijela jednog planinskog lanca kojeg razdvaja dolina potoka Bregane. Park prirode ustanovljen je 1999. godine na 33 tisuće hektara. Ovim se krajem proteže preko sto kilometara hrvatsko-slovenske granice. Srele se istočne Alpe i Dinaridi uz sam rub Panonske nizine. Isprepliće se utjecaj Europe i Mediterana. Sam naziv dolazi od izvedenice imena starog grada Sichelberga koji je tako nazvan po srpastom izgledu gorja. /njem:die Sichel = srp, der Berg = brdo/. Već pet tisuća godina je naseljen. Planinsko područje s puno vrleti, vrhova, visoravni, šuma i pašnjaka. Šume su pune divljači, preko tisuću je biljnih vrsta, brojni su leptiri a prepoznato je više od sto vrsta ptica. Predio je išaran potocima koji se probijaju kanjonima, u njima su rakovi i pastrve. Stijenama ne manjkaju špilje, vidici su veličanstveni, klima je svježa, zdrava planinska. Žumberačko gorje prepuno je sakralnih objekata. Zajedništvo rimokatoličkog i grkokatoličkog obreda veliko je bogatstvo Crkve u Hrvata. Zadržao se i prastari način života a cijeli se kraj doimlje kao da je zastao u vremenu.

Danas sam odlučio posjetiti gospodina Janka Petkovića, predsjednika lovačkog društva "Lisica" u Radatovićima. Na Žumberak se najjednostavnije stiže kroz Krašić i Kostanjevac. U Krašiću zastajem pred starom etno hižom Mržljak. Dočekuje me Božidar Ćuk. On je sakupljač starina, čuvar baštine žumberačkog i krašićkog kraja. Pokazuje mi vrijedne eksponate koje je prikupio živjeći ovdje nešto manje od pedeset godina. Nenametljivo mi spominje četvero djece, gospodarsku zgradu i stari štagalj ispunjene stotinama starina, dodirujemo se priče o blaženom Alojziju Stepincu. Iz svake njegove riječi pršti veliko znanje i ogromna ljubav spram ovog zapostavljenog kraja. Boljeg sugovornika i suputnika na daljnjem putu nisam mogao ni zamisliti. Trebao je s nama i Stjepan Cipurić, dobričina. Još jedan čuvar povijesti i kulture krašićkog kraja. Kako se od ovoga ne živi, Štef je ostao u vinogradu da bi lozi i sebi osigurao dobru godinu.

Krećemo put Pribića. Stajemo u Strmcu Pribićkom. Ovdje je barokni dvorac grkokatoličkih biskupa i neobizantska crkvica Svete Blagovijesti na otočiću usred nekadašnjeg ribnjaka. Dvor je izgrađen sredinom 18. stoljeća a crkvica prije stopet godina. Uredili su i dvor i crkvicu jer je prije tri godine bilo okruglih četiri stoljeća grkokatoličke crkve u Hrvatskoj. Gore na brdu u samom Pribiću je tisućgodišnja crkva Svetog Siksta. Božo mi otkriva da je tu sredinom 19. stoljeća živjela naša ilirkinja Dragojla Jarnević. Četrnaest je godina podučavala djecu čitanju, pisanju i računanju a plaća joj je bila mlijeko, slanina, jaja i kokoši. A tamo u Gornjem Pribiću pak, rođen je kardinal Franjo Kuharić. Selo Svrževo dalo je ilirkinju Josipu pl. Vancaš. Vatrenog srca primala je u posjete i Dragojlu i pjesnika Ivana Trnskog. I karikaturist Branko Stipković rodio se ovdje. Iz dvorca Kostel u Svrževu u svjetske teniske visine digao se Franjo Kukuljević, tridesetih godina prošlog stoljeća državni prvak i član predratne reprezentacije.

Nisam to mogao sve ni pohvatati. Na tako malom prostoru toliko važnih ljudi? A to ni izbliza nije sve. Božo Ćuk mi pokaže oznaku za mjesto Dol. U njemu je crkva Svete Marije iz 14. stoljeća. Zadudžbina grofa Petra Zrinskog, spomenik je sakralnog graditeljstva i vrijedna baština hrvatskog baroka. Papa Inocent VI, pobornik vraćanja papinske države iz Avignona u Rim, davao je oprost onima koji pohode tu kapelu!

Mjesec je svibanj 2014. godine. Uskoro će procvjetati svib. Uz cestu naziremo žabnjak, mlječiku i žutilovku. Promiču nam lijepi sklopovi bukove i kestenove šume.. Ukazuje se rijetko drvo oskoruše. Bogatstvo šuma i livada dopunit će šumska ruža, đurđica, medvjeđi luk, kranjski ljiljan, kaćuni...U tisuću zavoja prati nas rječica Kupčina. Već smo je više puta prelazili uskim mostićima. Osjeća se njezina hladnoća iz vozila. Izvire nedaleko Sošica, do Krašića vijuga 20 kilometara i nastavlja do utoka u Kupu. Prolazimo kroz Medven Dragu uz staru kuriju iz 18. stoljeća i obnovljen mlin na Slapnici. Sad smo tek, u stvari zakoračili u Žumberak. Domahujemo časnom veterinaru Milivoju Medvenu i obećajemo da se vidimo u povratku. Ovdje u Kupčinu utječe potok Slapnica. Njezin kanjon  najljepši je predio Žumberka i pod posebnom je zaštitom. Malo dublje su Vranjački slap i slap Brisalo. Zidane pećine s puškarnicom i skloništem od Turaka na kraju su kanjona, odmah iza Draganovog mlina.

Već ulazimo u Kostanjevac, središte općine. Na lijevo je potok Jaševnica i ribnjak kojeg je osposobio pokojni Rus Deško. Obitelji rado dolaze na ribolov i ukusne pastrve. Naprijed desno odvaja se cesta za Samobor. Na toj liniji još je jedan ribnjak u Žamariji, crkvica Svetog Nikole i stari zidani kužni pil, stup sramote. Povrh crkvice bio je grad Žumberak, središte uskočkih kapetana. Vatrogasni dom, pusta škola i lovačko društvo obilježja su Kalja a još više na 770 metara visine stoji selo Budinjak. Izdiglo se tamo gdje su se vode oceana Tethysa povukle prije više milijuna godina. Otkriveni su tumuli, prapovijesno groblje prije Krista. Kneževa staza vodi do travnjaka, lokve, špilje, skloništa, židovskih kuća, bedema i kamena s fosilima.

Opet u nevjerici pitam:- I sve je to ovdje koncentrirano? U ovih nekoliko kilometara?-

Reštovo je kilometar prije Sošica. U tom je selu rođen Tadija Smičiklas, hrvatski povjesničar, znanstvenik i predsjednik Matice hrvatske. Svojim djelom "Povijest Hrvata" krajem 19. stoljeća nadmašio je sve slične dotadašnje zapise.

Jedva zamjetljiv potok vijuga vrbikom, na brdu se nazire crkvica, pred nas istrči srna, zastala je, nemirno okreće glavu i križa ušima a potom u dva skoka zamakne u grmlju. Promiču nam stare kuće s ganjcima i livade košenice, prati nas pretplaninsko cvijeće, na svakom je koraku vidljiv dugotrajan odnos čovjeka s prirodom. Šuma još nije gusta, polugola je, tu i tamo vidi se procvjetala krošnja trešnje, zažuti se jaglac, ukaže se šafran. Na nebu treperi vjetruša, čavrljaju sjenice i drozdovi. Dokle oko dopire vidimo da se pašnjaci ne kose, stoka tu ne pase tako da se sve zakorovljuje i prestaje biti izvor hrane divljači. Zadržavam pogled na licima ljudi kakvi polako nestaju, uživam u visokim kozlacima za sijeno.

Sošice pred nama. Na 580 metara nadmorske visine dvije su crkve. Crkva Svetog Petra i Pavla /18. st./ je grkokatolička a rimokatolička je kapela Uznešenja Blažene Djevice Marije iz 19. stoljeća. Pokraj njih je i samostan sestara bazilijanki u kojem je žumberačka etno zbirka. Izlazimo iz automobila pred gostonicom Milana Radića. Dočekuje nas čvrst čovjek, širokog osmjeha. U očima mu pitanja. Vidi se da je naučio propitivati bez riječi. Rukuje se s nama. Milan i Božidar Ćuk dugo se poznaju i uvažavaju. Predstavljam se i kazujem s kojom sam namjerom ovdje. Nestaje nepovjerenja, otac i sin Radić vode nas prostorijama, govore o prošlosti, pokazuju povelje, predmete i fotografije starih Žumberčana. Pravo bogatstvo starina. Eto, još netko tko drži do povijesti. Listamo gomilu pjesama i pisama. Ima tu vrijednih crtica iz prošlosti, o uskocima, ljudima ovog sela i događajima. Temeljito je poredano po godinama i namjeni. Mladi Radić je lovac, on će mi ponešto reći o lovu na području Sošica. Tata Milan je iskusan; ta koliko je on već dočekao stranaca, naslušao se obećanja, pogostio a da mu oni to ničim nisu uzvratili. Kao da se pita nisu li i ovi danas puni praznih obećanja? Vidim da ništa nije lako sticao, za sve se mukom izborio. U društvo nam se uključuju i dva lovca iz redovite ophodnje. Uzimam u ruke staru pjesmaricu i čitam na glas:

- Ove biedne kućarice male,
i vrletne, al mile planine
Hrvatskoj su mnogu silu dale,
mnogi ponos mile otačbine,
djedovi nam, uskočki sokoli,
krš taj krvlju svojom nakvasili.
Ako ništa, krš su bar taj goli
kroz vjekove teško zaslužili...-

Autor stihova iz "Žumberačke elegije" je Jovan Hranilović, grkokatolički svećenik i književnik koji je službovao u Radatovićima, Kaštu i Sošicama krajem 19. stoljeća. Vrlo je cijenjen i Žumberak jednom godišnje ima dane njemu posvećene.

Okolna lovišta kao i « Lisica» u Radatovićima kojeg ćemo kasnije opisati, imaju dodatnu otegotnu posebnost: Nalaze se u parku prirode a tu je lovni režim poprilično drukčiji i zahtjevniji. U Parku prirode dozvoljene su samo radnje kojima se ne ugrožavaju njegove značajke zbog kojih je i postao parkom prirode. Da bi se očuvale estetske, ekološke i kulturno-povijesne vrijednosti, sve radnje lovačkih društava sprovode se u suradnji s Parkom prirode. Dogovaraju se prioritetne lokacije za očuvanje travnjaka i lokvi zbog biološke vrijednosti. Vrši se redovna košnja, održavaju se izvori, usklađuju se planovi lova s turističkom djelatnošću Parka, propisano je kretanje lovaca i lovačkih pasa nešto dalje od izletničkih okupljališta. Ne uznemiravaju se zaštićene ptice pri gniježđenju, ne prilazi im se, uginulu ili ozlijeđenu zaštićenu životinjsku svojtu odmah se mora prijaviti nadležnom Ministarstvu, Državnom zavodu za zaštitu prirode i Parku. Obavezno se vodi evidencija zaštićenih vrsta poput orla, škanjca, sokola, lještarke, divokoze, šljuke..Svi se radovi i zahvati u lovištu izvode u dogovoru s Parkom i prema Zakonu o zaštiti prirode i Zakonu o zaštiti okoliša. Čuva se prirodno okruženje; zrak, voda, tlo, klima, biljke i životinje.

S domaćinima, obitelji Radić, rastajemo se uz obećanje da se vidimo 29. lipnja na proštenju uz grkokatoličku crkvu Svetog Petra i Pavla. Potvrdili smo i dolazak na  proštenje 15. kolovoza kad se slavi Marijino uznesenje na nebo u rimokatoličkoj crkvi. Vidjevši po meni da se ne snalazim najbolje, stariji Radić uzme riječ: 

Ljudi puno toga ne razumiju. Grkokatolici i rimokatolici ista su crkva, isto vjerovanje, isto jedinstvo s papom, isti sakramenti. Svećenici mogu krstiti, vjenčati, pokapati i obavljati službu Božju jedni drugima a vjernici se žene međusobno i ostaju u istoj vjeri. Način kojim se križaju grkokatolici nastao je onda kad su se u starom kršćanstvu vodile borbe s krivovjernicima. Na taj su se način prepoznavali. Misno slavlje obavlja se na starocrkvenoslavenskom jeziku a svećenici se mogu ženiti ali samo prije zaređenja. Ne treba smetnuti s uma da su svi katolici bili jedinstveni do crkvenog raskola 1054. godine. Žumberački grkokatolici prihvatili su gregorijanski kalendar a središte im je u Križevcima. Na zagrebačkom hipodromu 1994. godine Svetu misu vodio je papa Ivan Pavao II a evanđelje je na staroslavenskom jeziku pjevao grkokatolički svećenik.-

Krećemo Božidar i ja za Radatoviće. S desna nam ostaje Jazovka. U toj dubokoj krškoj jami pored Sošica otkrivena je masovna grobnica žrtava 2. svjetskog rata. Već duga desetljeća čuva tajnu ratnih i poratnih stradanja hrvatskih žitelja nad kojima su zločin počinili raščovječeni ratni pobjednici. Moj suputnik šuti zamišljeno. Prisjeća se svojeg petogodišnjeg golootočkog uzništva. I njegov  djed je vjerojatno ovdje našao svoje počivalište.

 – Vidjećeš kad ovuda budemo prolazili krajem lipnja kako će sve biti drukčije. Lipe će procvjetati i kestenovi isto, livade su tada pune gorske djeteline, kadulje i perunike.   Šuma će biti tamnozelena, svuda je kupina u cvatu, razigraće se vode ponornice kojih je Žumberak prepun.-

Slušao sam kojim zanosom govori o kraju kojeg malo ljudi poznaje i kojeg ni na zemljopisnoj karti od prve ne može pronaći.

Nastavlja:- Najljepše cvjetaju livade košanice. Orhideje svih boja, šarenilo, ljudi beru encijan. Na Blaževoj gori, sjeverno od brda Pliješ je i pragozd. Gorostasno drveće bukvi ravnih kao svijeće od kojih je jedna kraljica, najviša u Europi. Ovdje raste i zaštićena božikovina. Vidio si kako su predivne njezine crvene bobice na podlozi sjajnog zelenog lišća u snijegu.-

Dobro se sjećam kad smo gradili planinarski dom na Vodicama. Prekrasne šume bijelog i crnog bora na padinama Pliješa i Ječmišta. Uokolo gorski hrast i cer, niže grab i brijest. Vodio me lugar Janko Štojs do izvora, objašnjavao razliku između divlje trešnje, kruške i jabuke. Pružao mi znanja  o drveću što proljećem krase šumu a ljeti daju plod. Uz grmove lijeske, jarebike, gloga i kupina gazili smo sagom šumarica, potočnica i gorskih visibaba a šuma je odisala ciklamama. Čim bih spazio brezu, sjetim se priče o ludom drvosječi koju smo slušali i njome plašili mlade planinare pri ponoćnoj vatri uz dom. I prve puhove lovio sam ovdje, jeo puževe, rakove, čak i zmije. Gledao sam jazavce, sove, jastrebove i jarebice. Janko se sjećao i tetrijebova i susreta s medvjedom.

A po ovim gorama lutamo kolima u potrazi za borovicom.- prenu me Božo iz vremeplova. – Za Uskrs svako selo pravi „vuzmenku“ koja se pali rano ujutro. Uz dobro ukopane stupove visoke preko 10 metara oblažu se grane borovice. Sve pripremimo na Veliku subotu, preko noći čuvamo vuzmenku uz jelo, piće i bdijenje. Ujutro u pet sati okupi se selo i uz uskršnje napjeve upali se oganj. Zazvone zvona koja su do tada bila zavezana. Pričaju se događaji, daruju se pisanice, zavrti se i vol na ražnju. Ovdje ima preko trideset sela i zaselaka koja čuvaju taj običaj i natječu se čija je vuzmenka ljepša i veća.- Samo ću skromno dodati da sam pred koju godinu upravo s Božidarom Ćukom u jednoj jedinoj noći obišao 22 zaselka i isto toliko vuzmenki! Ta uskršnja noć trajno mi se urezala u najljepše sjećanje.

I tako smo polako vozeći se zavojitom uskom cestom stigli i do sela Badovinci. Stali smo kod grkokatoličke crkve Svetog Nikole. Staro groblje priča svoju povijest. Ovdje je 2005. godine bila velika svečanost kojoj je nazočio i tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Izgrađen je spomenik uskočkim obiteljima. Osim prezimena uklesani su i obiteljski grbovi ponosnih uskoka.

Da smo krenuli lijevo, stigli bi do sela Kašt na čijim se padinama uzgaja vinova loza. Lijepo bismo vidjeli i padine Vivodine i osunčane brežuljke. Uokolo je 26 zaselaka koji njeguju prvoklasnu graševinu, rajnski rizling, frankovku, portugizac i zweigelt. Prirodoslovac Davorin Trstenjak davno se popeo na Lović Prekriški i uzviknuo:» Tko ovdje nije bio, taj se hrvatske domovine nije nagledao!».Južnije stoji i ponositi stari grad Ozalj u kojem je Slava Raškaj tkala najfinije akvarele. U njemu je 17. stoljeće bilo najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti. Ovdje su ban Petar Zrinski i grof Fran Krsto Frankopan snivali san o slobodnoj Hrvatskoj i otuda su otišli u Bečki Novigrad ( Wiener Neustadt) gdje je 1671. godine glavosjekom presječen hrvatski san.

... Vi loze zelene, vi polja cvatuća,
vi zdenci, potoki i voda tekuća,
drugi se raduju u vašoj lipoti,
ja pak tugujem u strašnoj žalosti...
Fran Krsto Frankopan

Odmah desno ispriječila nam se Sveta Gera. Najviši vrh Žumberačkog gorja doseže 1178 metara. Na njemu su osamdesetmetarski telekomunikacijski toranj i dvije crkvice. Grkokatoličku crkvicu Svetog Ilije iz 16. stoljeća granična linija i dvadesetak metara razdvaja od ostataka crkvice Svete Jere na slovenskoj strani. Iz ruševina raste visoko drvo jarebike, u proljeće bijelo u cvatu a ljeti s crvenim plodovima. Slovenci Žumberak zovu Gorjancima a Sveta Gera nosi ime Trdinov vrh po književniku Janezu Trdini čija djela često dotiču Gorjance. Sveta Gera / Gertruda / zaštitnica je poljskih radova, udovica, putnika, prenoćišta i štiti od vrućina. Povijesni izvori govore da su još početkom 13. stoljeća i Žumberak i Bela Krajina s Vinicom, Črnomljem i Metlikom pripadala Hrvatskoj. Darovnicama raznih vladara ovo je područje polako prelazilo u ruke njemačkih grofova i knezova i vezalo se uz Kranjsku. Dalje je sve slijed političkih i povijesnih gibanja.

Za čas smo u Radatovićima. Gorsko maleno naselje na kamenitom terenu i slaboj zemlji. Na malim njivama je brzosazrijevajuća pšenica. Otkrivamo i brvnare s hrvatskim uglom a jedna je pokrita škopom. Ta kuća je kombinacija drva i kamena. Prizemlje je od kamena s prostorom za spremište i stoku a drvene su gornje stambene prostorije. Na gornji trijem / ganjak / pristupa se stubama. Kuće nisu poredane uz seoski put već po raznim zakutcima. To vjerojatno dolazi stoga što je takav tip naselja razvijan iz jedne ili dvije rodovske kuće, zadruge. U toj je zadruzi živjelo više porodica a kad bi postalo tijesno, gradili bi novu kuću negdje u blizini. Današnje naselje je modernizirano; struja, voda i asfalt stigli su. Kuće su zidane, novac mještani uglavnom služe u Sloveniji. Nekad su se muškarci bavili sječom i izvozom drva a danas se prihod stiče poljoprivredom, ratarstvom i stočarstvom.

Izlazimo iz vozila pokraj lijepog lovačkog doma u centru mjesta. Uz dom je i boćalište. Desetak mještana baca balote. Radoznalo nas zagledaju. Ulazimo u mjesnu gostionicu. Prisjetim se kaubojskih saluna iz western filmova: ulazi stranac, glazba staje, svi se okreću prema vratima koja se zlokobno njišu, atmosfera je napeta.... Ovdje ništa od toga. Istog trena uspostavismo kontakt s četvero domaćih gostiju i vlasnicom lokala. Uz nevezanu priču doznajemo da se s ovog mjesta lijepo vide i Velika i Mala Kapela, Bela Krajina i Sveta Gera i da najstarija grkokatolička župa Kristova uskrsnuća na Žumberku postoji od 1623. godine. U zgradi bivše osnovne škole etnografska je zbirka i freska vrlo rijetke antiratne tematike Zlatka Price nastala 1943. godine. Govor kojeg slušam neobičan je. Čujem riječi đed, đevojka, viđeti, ćerati. Kasnije u Karlovcu dobih saznanja od profesora Martina Vajdića koji je službovao u ozaljskom kraju dugo godina i veliki je poznavatelj povijesti i srodnih znanosti:- To je jekavski govor štokavskog narječja.-

Na zidu gostionice lijepo se isticao lovački kalendar kojeg sam zbog njegovih osobitosti rado prelistao. Imao je i gregorijanske i julijanske blagdane i nazive mjeseca a motivi su bili Titovi lovovi. Mještani nas susretljivo upute kako ćemo najlakše stići do sela gdje živi predsjednik lovačkog društva "Lisica".

Pred nama nenadano na starom puhovom motoru izroni domaćin Janko Petković. Spušteni brkovi, brazde po obrazima, na lijevom ramenu stara dvocjevka. Zeleni stari šešir široka oboda, šojkino pero i snažne obrve. Srdačno nas zagrli govoreći:- Slijedite me, brzo ćemo stići. Morao sam doći pred vas. Vi niste domaći a ovo je pogranični teritorij, svako malo cesta je čas u Sloveniji, čas u Hrvatskoj. Policijske ophodnje su česte, ima svega..-

Izlazimo pred začudno velikim imanjem. Dočekuje nas gospođa Vesna, Jankova družica. Ponudila nas ukusnim kolačima i uskočkom travaricom. Raduje se gostima široka srca. U daljini njišti konj a odgovara mu revanjem magarac. Janko se nasmije govoreći:- To su moji mezimci. I oni vam žele dobrodošlicu. Hajd¨u zdravlje i dao nam Bog svakog dobra..- Nazdravili smo. Domaćinova kuća prepuna je starina što je pak oduševilo mog prijatelja Božidara i njih dvojica smjesta krenuše u gorljivu priču o stvarima što vise na zidovima i leže uokolo.. S ponosom nam gospodin Janko govori o svakoj stvarčici koliko je stara i od kuda ona njemu. Razgledavamo stare albume, rukotvorine, antikvitete i rijetkosti. Tko bi i pomislio da i ovdje, Bogu iza nogu postoji čovjek koji spašava od zaborava ono što je starima bilo u svakodnevnoj uporabi? Gledam zipku iz 19. stoljeća i Fellinijeva dječja kolica, namještenu sobu „stare majke“ i kićenu gizdavu kočiju kojom je ponositi vlasnik obilazio sajmove i svetkovine. Prelazimo drvenim mostićem cesticu a domaćin će:- Sad smo iz Hrvatske prešli u Sloveniju. Tako ti je to, gospodarske zgrade i spavaonica su mi u Hrvatskoj a jelo spremamo u Sloveniji. Granica ide lijevo – desno i nema tog mjernika koji bi je točno ocrtao.-

Uz blagotvornu travaricu spravljenu od encijana krenula je Jankova priča:

- Započeo sam sedamdesetpetu i opet sam izabran za predsjednika društva. Nije to lak ni zahvalan posao, zato me i dopao. Svašta sam vam ja prošao u životu. U Orahovici sam bio prijevoznik još prije pola stoljeća, dodatno sam izučio za trgovca u Novskoj, bio sam i predsjednik općinskog komiteta, rukovodio sam radnim akcijama.. Nek se spomene i to; kada je Stipe Mesić u Orahovici bio predsjednik općine, priklonio se „proljećarima“ Miki i Savki. To ga je „hrvatsko proljeće“ stajalo posla i u nevolji mu je priskočio ceh autoprijevoznika. Osnovali smo i prijevoznički ceh „Zenit“ u Kumrovcu. Bilo nas je deset i stavili smo u logo deset crvenih kockica. Jednom je policajcu to bilo malo sumnjivo i upitao me.-„ Je li to šahovnica?“- Ušutkao sam ga isti tren protupitanjem:- „Imaš li ti što protiv Kumrovca?“    Vi ste sad u uskočkom kraju. Uz Radatoviće tu su i Sošice, Kašt, Mrzlo Polje, Gornja Vas, Budinjak, Stojdraga, Pečno, Kostanjevac.. Ponosimo se našim precima.

Tko su bili Uskoci? Turci su u 15. stoljeću haračili Dalmacijom i Bosnom i otimali ljude, dobra i stoku. Prebjege pred njima razni su emisari obasipali obećanjima o oslobađanju feudalnih obaveza ali uz prisegu za spremnost boriti se protiv Turaka. Uskocima glavni gradovi postaju Klis i Senj. Brane Austriju od Mlečana i Turaka. Legende o njihovoj hrabrosti i vještini i danas su žive. Dvor im počesto nije ispunio obećano, štoviše, nastojao ih je učiniti kmetovima i podjarmiti plemstvu. Ponositi ratnici nisu to dozvolili ali da bi preživjeli, krčili su šume i otimali stoku svojim susjedima, te time navukli netrpeljivost i mržnju i kmetova i feudalaca. Početkom 17. stoljeća sklopljen je mir između Mlečana i Austrije i dio se uskoka iz Senja seli na Žumberak. Prve se porodice naseljavaju podno starog grada Žumberka , koji je kasnije izgorio. Od njega je ostao sačuvan kužni pil, stup srama po predaji, župni dvor i rimokatolička crkva Svetog Nikole iz 1645. godine. U drugoj polovici 18. stoljeća Uskoka je bilo oko deset tisuća. Danas potomaka ponositih ratnika nema niti dvije tisuće. 

Ovdje je klima kontinentalna do surova zimi, vode imamo dovoljno, vjetar je prosječan, dva i pol mjeseca u godini su nam vedri dani a tišine u lovištu imamo tridesetak dana godišnje. U središtu smo bukove i hrastove šume s grabom, livade čine oko 2 % a oranice 6 % lovišta. Naravno da se brinemo i o prihrani i prehrani divljači, izgradili smo dva lijepa lovačka doma; jednog u Radatovićima a drugi je ispod Svete Gere u Studen Vodi. Od divljači gospodarimo srnama i divljom svinjom i od prošle godine s dva jelena. Medvjed se ponekad viđa, zeca skoro da i nemamo, a u cijelom lovištu su samo dva fazana! U susjednim slovenskim lovištima odstreljuje se mnogo više a nas koči Park prirode, slovenska granica i pojačani granični režim.

Sve ovo i još mnogo više, kao iz rukava tečno, iz glave u nekoliko minuta kazao mi je gospodin Janko. Gospođa Vesna se smješkala ponosno stojeći uz svojeg čovjeka. Božo Ćuk pokušavao je dogovoriti trampu nekih starina a ja sam bio zadovoljan svojim sugovornikom. Domaćin je nastavio govoriti s kojom lakoćom otkriva prisutnost jelena u kukuruzištu „jer pojede isključivo domaće sorte“, voli promatrati lisice u trenutku vrebanja, jastrebove na vrhu drveta i jazavca dok se vrti, okreće glavu, njuška i nespretno trči.Ovaj očvrsli lovac otkrio je duboke lirske tragove kad je za vrane kazao: umjesto da jedna drugoj požele dobro jutro, odmah se posvađaju i grakću. Proveo me riječima lovištem kroz sve mjesece u godini. Srpanj je mjesec žetve srpom, vruć je i suh i dozrijeva najveća trava na Žumberku, ovsik. U kolovozu se kolima vozilo sijeno s livada ali danas su i kola i volovi velika rijetkost. U devetom mjesecu kraj se okiti šipkom, krkavinom, glogom i drijenom a po Jankovu znanju riječ rujan označava parenje životinja, rujanje. Mjesec listopad daje krasnu crvenu boju javora gluhača, studeni je pun magle, oblaka i hladnoće, u prosincu šuma umire a snijeg je do iznad koljena. Mekolisna veprina s jarkocrvenim plodovima otkriva se na iskričavom snijegu a u veljači dani postaju velji, dulji i svjetliji. Svako malo ubaci poneku narodnu izreku, upamtio sam: sitna divljač ide iza motike a krupna iza sjekire.- Ali, i ta mudrost vrijedila je doskora jer prirodni tijek stvari više ne poštuje red.

Prije nekoliko godina pred izbore, moj tajnik društva Nikola Popović, lovci i ja ugostili smo gospođu Jadranku Kosor u lovačkom domu. Oduševila se prijemom i obradovala se špaliru kojeg su činila 52 lovca. – „Oho, lijepi broj birača“.- rekla je. – „Je, fino, ali gospođo Jadranka, od ovih lovaca 27 je Slovenaca, oni ne glasuju u Hrvatskoj a od preostalih 25 valjda netko hoće“.- razočarao sam je..-

Pri našem odlasku sa Žumberka iznenadio me riječima:

- Ima tome davno kako sam upoznao starijeg kolegu lovca Jožu Horvata. Rekao mi je u jednom druženju od riječi do riječiIstina je, nikad nisam plakao nad mrtvim jelenom. Je li to dokaz da nemam srca? U redu, nemam ga! Ima lovaca koji ni za kakav novac ne bi ustrijelili košutu, srnu a kamo li lane. Ja sam odstrijelio i košutu i srnu. Ja mogu sve. Mogu jesti žabe, puževe, zmije, ježeve, konjetinu i svinjetinu. Jedem sve ali i odstreljujem sve! Svi ti farizeji koji kolutaju očima i snebivaju se nad nama lovcima, istodobno čiste savjesti jedu kokoši, piliće, fazane, patke, janjce, telad, krave - sve! Savjest im je čista. To su zaklali drugi, a ne oni. Licemjeri!».-

Ovim Jankovim promišljanjem moj suputnik Božidar Ćuk i ja bavili smo se vraćajući se prema Krašiću dok se polako prikradao mrak a pospana se noć spremala izaći iz grmlja ovog tajanstvenog hrvatskog kutka.   

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.