Napisala Biserka Fabac
Već u prvoj godini izgradnje karlovačke tvrđave, u studenom 1579. pa sve do 1589. zbog močvarnog tla nepovoljnog za temeljenje, čestih požara i razlijevanja Kupe i Korane, neprestano se odvijaju građevinski radovi na održavanju i obnavljanju tvrđave.
Najnužniji vojni objekti: oružana, spremišta municije, zgrada za namirnice i stanovi za vojnike i oficire podignuti su već u zimi 1579 godine. Danas postojeća zgrada Provianthausa na Strossmayerovom trgu izgrađena je kao prizemnica u veljači 1580. U tvrđavi se grade i prve civilne kuće. Razne komisije dolaze izvidjeti stanje u kojem se nalaze bedemi i bastioni tvrđave i predlažu temeljitu obnovu: 1647., 1660, 1693. godine.
U veljači 1721. stručnjak za tvrđavsku arhitekturu inženjer M. A. Weiss, graditelj ceste „Karoline“, izvijestio je da je tvrđava toliko stradala u poplavama da se u nju može ući i izaći na gotovo svim mjestima i zazuzeti je golom sabljom. Bastioni su bili obrušeni i niski, a bedemi visoki jedva 6 stopa.
Turci su u to vrijeme bili u Bihaću, udaljenom samo 10 sati hoda od karlovačke tvrđave.
Nakon nekoliko godina Dvorsko ratno vijeće razmišlja o napuštanju stare tvrđave i gradnji nove na Orlici. Trasiranje nove tvrđave dovršeno je 1733., ali se, vjerojatno opet zbog nekakve velike poplave, 1735. godine razmatra popravak stare tvrđave. Tako je uslijed neprestanih zemljanih radova od početka izgradnje, bastionima stare tvrđave izmijenjena ukupna tlocrtna slika.
Veća promjena izvornog tlocrta posljedica je velike obnove koja je prema planu M. A. Weissa uslijedila od 1739. – 1777. g.
Odmah 1739. počelo se kamenim zidom obzidavati bedeme i bastione. Nakon toga fortifikacijski sklop čine šest bastiona povezanih kurtinama, jedan revelin, opkop oko utvrde (s vodom iz Kupe), pojas – glasija, zatim dva ulaza u tvrđavu preko tvrđavnog opkopa sada pokretnim mostovima na lance: kroz sjeverna - Banska i južna - Turska vrata, do kojih se dolazilo preko revelina izgrađenog sredinom 18. st. Godine 1752. unutar tvrđave izveden je sistem kanala kojima je trebala kišna voda otjecati u gradske grabe, na „paradnom “ trgu izveden je do kraja stari pločnik, a započela je i izgradnja Velike pješačke vojarne.
Održavanje i obnavljanje utvrde prestaje nakon 1850. Bastioni koji ustvari dominiraju tvrđavom do tada su dobili svoj konačni oblik, veći dio bedema i bastiona tvrđave obložen je kamenim zidom. Zgrada zapovjednika tvrđave (Generalat) preuređena je u kadetsku školu, nanovo je uređena zgrada vojne bolnice. Godine 1870. karlovačka tvrđava svrstana je kategoriju austrijskih vojnih utvrđenja trećega reda. U tvrđavi je tada živjelo 5175 duša.
Nakon ukidanja Vojne krajine 1881. tvrđava prelazi pod upravu Gradskog magistrata. Iz zapisnika Gradskog magistrata saznajemo da je vojna vlast gradu prepustila tvrđavu „uz uvjet da te bedeme neće upotrebljavati u građevne svrhe, već jedino za ukrasne nasade“. Na katastarskoj karti Karlovca iz 1862. godine vidi se da su utvrđenja potpuno sačuvana, a manje su se promjene dogodile jedino uz gradske ulaze. Rušenjem kuća uz rub sjeveroistočne kurtine između Banskog i Kranjskog bastiona, te uklanjanjem Turskih vrata 1884. g., ostvaren je kontinuitet današnje Radićeve ulice, od sjevernog predgrađa, preko tvrđavskog opkopa i gradske jezgre unutar utvrde, do revelina, odnosno do ceste prema Rakovcu u južnom predgrađu. Na istoj katastarskoj karti prikazana je Promenada: šetnica s drvoredom oko tvrđe, oblikovana na glasijama 1861. g. Promenada je postala jedan od glavnih javnih prostora grada, isto kao i slična šetališta na bastionskim utvrđenjima uređena potkraj 18. st. i početkom 19. st. u Bremenu, Linzu. Grazu, Szegedu.
Gradska uprava je 1902. g. započela s pripremama za donošenje regulatorne osnove grada. Prva je donesena 27. ožujka 1905., odobrena je otpisom kraljevske zemaljske vlade 6. svibnja 1906. (broj dok. 31368).
Uređenjem cesta i nasipa u Domobranskoj ulici u sklopu novoizgrađenih kuća 1907. (Dell Toso i Latković) koristila se zemlja i kamen iz gradskih bedema, što saznajemo iz zapisnika sjednice građevinskog gospodarskog odbora 2. srpnja 1907. Gradski zastupnik Vuković Petar predložio je da se za navoz u Domobransku, ubuduće ne uzima zemlja iz dijela bedema kraj nasipa u Markezijevoj ulici (Kralja Tomislava), jer tu zemlju odvozi za poljepšanje šetališta kraj Zagrebačke ulice (Gajeve).
Regulatorna osnova koju je 1905. sastavio građevinski inženjer Alfred Kappner, a ispravke učinio kr. ing. Gustav Herman, imala je nedostataka. Sadržavala je i klauzulu ugovora s vojnim erarom da na bedemima i bastionima grad neće ništa graditi. Iz zapisnika redovne skupštine gradskog zastupstva 4. veljače 1908. (čl. 27.) saznajemo da gradonačelnik I. Banjavčić „izvješćuje u predmetu odkupa bedemskih zemljišta sliedeće: „Gradsko poglavarstvo položilo je kod blagajne gradjevnog odjela c. kr. 13. vojnog zbora u Zagrebu odpadajuću kupovninu za ustup bedemskog zemljišta. Vojna uprava podigla je tužbu što se počelo sa kopanjem bedema spočitavajuć da to gradska općina nije smjela prije započeti dok nebudu odobreni nacrti za izvest kanalizaciju. Gradsko poglavarstvo zatražit će gruntovnu uknjižbu tih nekretnina a podjedno izradit će predstavku na c. i kr. ratno ministarstvo u predmetu ispravka kupoprodajnog ugovora tih bedemskih zemljišta.“
Sjednice gradskog zastupstva 1907. – 1908. g., imale su između ostalog, na dnevnom redu gradnju kuće Reiss, i s tim u vezi nedostatke postojeće regulatorne osnove. Međutim, najvažnije pitanje bila je gradnja munjare u Ozlju, odnosno elektrifikacija grada koja je izvedena 1908. g.
Godine 1910. Izabran je novi gradonačelnik, Božo Vinković, koji je vjerojatno radi I. svj. rata i propasti Karlovačke štedionice, tek 1921. godine izdao nalog da se započne sa potrebnim predradnjama, kojima bi se došlo do nove regulatorne osnove. U ožujku 1922. održana je anketa svih karlovačkih inženjera zbog raspisivanja natječaja, a istog mjeseca stiglo je rješenje Građevinske direkcije (broj 172 / 22) kojim se predlaže stavljanje „van kreposti postojeću regulatornu osnovu.“
Ipak zabrana gradnje na utvrđenjima trajala je do 1925. godine. Nakon što su vojne vlasti navedene godine ukinule odredbu o zabrani gradnje na utvrđenjima dolazi do njihova djelomičnog rušenja, ali i ne do veće nove izgradnje na njihovom mjestu. Iz tog je razloga do danas sačuvana geometrija obrambenog pojasa nekadašnje karlovačke tvrđave. Rušenje tvrđavnih kurtina i bastiona, te zatrpavanje tvrđavnih opkopa najvećim je dijelom provedeno u razmaku od desetak godina, neposredno nakon 1925., dok je preobrazba najvećim dijelom ostvarena od 1926. do sredine 20. st. Planske smjernice za razvoj grada nakon uklanjanja tvrđavnog pojasa utvrđene su „Regulatornom osnovom“ krajem 1926. g. Tako iz zapisnika redovite skupštine gradskog zastupstva od 17. srpnja 1926. možemo saznati da je prijedlog samoupravnog odbora o načinu izgradnje stambenog sklopa između bivše jašione (Kranjski bastion) i prijelaza u vrt bivše kadetske škole: „da se taj sklop izgradi zatvorenim načinom sa dvokatnicama.“
Krajem 19. i početkom 20. st. kamen koji je oblagao bastione koristio se za gradnju civilnog Karlovca.
Budući da gradska uprava nije mogla sama financirati preobrazbu, omogućila je imućnijim građanima besplatan ustup zemljišta na mjestu nekadašnjih utvrđenja uz uvjet da o svom trošku „raskopaju bedeme, a na njihova mjesta sagrade vile, te u šančeve posade vječno zelene parkove (M. Kruhek, Karlovac 1579. - 1979.)
Važnije građevne zahvate na mjestu nekadašnjih fortifikacija predstavlja:
Potez kuća uz današnju Ulicu Petra Zrinskog - na rubu tvrđavskog opkopa sjeverno od Banskog bastiona (južni rub nekadašnjeg Zrinjskog trga).
(Do danas su nepoznati arhitekti kuća sa dva pročelja, zajedničkim dvorištem i devet prozora na pročelju prema trgu. Međutim ipak je poznato da su s Karlovcem bili vezani: rođeni Karlovčanin arhitekt Janko Jambrišak (1834. – 1892.), i Janko Grahor st. (1827. – 1906.), karlovački zet.)
Zatim: Izgradnja sklopa vojarne na Karlovom bastionu.
Gradsko kazalište „Zorin dom“ (1892. g.), paviljon ULAK (1919.g.) i kino „Edison“ (1918. g.)– uz glasiju zapadno od Banskog bastiona
Sokolski dom izgrađen 1934. s vanjskim igralištem.
Novi gradski blok izgrađen na vanjskoj konturi Kranjskog bastiona (Miškinina, Matice hrvatske i I. G. Kovačića)
Zgrada Tehničke škole unutar tvrđavnog opkopa – južno od Koruškog bastiona.
Dom umirovljenika „Sv. Antun“ na mjestu Elizabetina bastiona.
U sklopu preobrazbe ostvareno je povezivanje stare gradske jezgre s predgrađem stvaranjem neprekidnog pejsažnog prstena, koji na potezu od Kranjskog bastiona do revelina ima obilježje perivoja.
Uz tri postojeća ulaza u grad na mjestima nekadašnjih mostova preko tvrđavskog opkopa (Banska, Turska i Riječka vrata) oblikovane su dvije nove ulice: današnja Kralja Tomislava i Klaićeva (od Haulikove do Strossmayerovog trga).
Ulica kralja Tomislava postala je u drugom dijelu 20. st. jedan od glavnih gradskih poteza s rubnom izgradnjom. Nju najvećim dijelom čine zgrade i sadržaji javne namjene, i to na rubovima nekadašnjeg utvrđenja i u nastavku zapadno od željezničke pruge na potezu Novog centra.
Od nekadašnjih utvrđenja najbolje je sačuvan tvrđavski opkop, koji je u svom opsegu oko gradske jezgre tek djelomično visinski izjednačen s razinom tla u gradskoj jezgri, odnosno predgrađu. Kontinuitet nekadašnjeg opkopa prekinut je na dva mjesta, nasipima novih cestovnih veza između jezgre i predgrađa (Kralja Tomislava i Ruski put). Gotovo svi bastioni su srušeni i visinski izjednačeni s gradskom jezgrom, osim Josipova bastiona, gdje je dijelom očuvana visina nekadašnjeg nasipa.
Tlocrtni oblik bastiona uglavnom je očuvan izgradnjom zgrada na njihovim rubovima (Kranjski i Koruški) ili u konfiguraciji pejsažnih odnosno perivojnih površina (Karlov, Josipov, Elizabetin i Banski). Tvrđavne kurtine su srušene i visinski izjednačene s tlom gradske jezgre.
No njihovi su potezi također čitljivi u današnjoj tlocrtnoj slici gradskog središta, zato što je u rubnoj izgradnji gradske jezgre na liniji jugoistočne (između bastiona sv. Elizabete i Josipovog), sjeveroistočne (između Banskog i Kranjskog bastiona), sjeverozapadne (između Banskog i Koruškog bastiona) i djelomično jugozapadne kurtine (između Koruškog bastiona i revelina) očuvan nekadašnji tlocrtni oblik, usporedno s nekadašnjom linijom bedema. Nekadašnje fortifikacije čitljive su i u obliku revelina, istočno od Radićeve ulice, u pravcima današnjih ulica na mjestu nekadašnjih ulaza u grad i u konfiguraciji tla istočno od Josipova bastiona.
Tlocrt Karlovca obilježavaju perivoji, ulice i zgrade javne namjene proizašli iz preobrazbe utvrđenja. Ipak grad nije svojom nekontroliranom gradnjom narušio vrijednost povijesne jezgre.(tekst sam sastavila uz pomoć: Dr. sc. Damira Krajnika, povjesničara M. Kruheka, pravnika R. Radovinovića, zapisnika gradskog zastupstva i oglasa iz novina).
U daljnjem tekstu nešto više o bedemima za koje postoje stare fotografije:
„Svjetlo“ 28. listopada 1899. g. javlja da se „svjetloslikarski zavod B. Grünstein nalazi u Kupeljskoj ulici broj 207, u kući gdje Vicencije Seljan, a 5. studenog iste godine da je: „Ovdašnji svjetloslikar gosp. Bela Grünstein snimio (23. studenog) sa trih strana djelove jošte sada obstojećih bedema nekadanje karlovačke tvrdjave. Slike su. kao i sve radnje g. Grünsteina vrlo liepe i uspiele, te se mogu vidjeti u izlogu ovdašnje knjižare g. L. Reicha.“
Na fotografiji ispod su bedemi Josipovog bastiona ili III. - ćeg. Na samoj glavnoj osi bastiona nalazi se tzv. bosanski magazin, artiljerijsko skladište izgrađeno 1850. Magazin je 2010. godine MORH predao na uporabu gradu, a 2011. grad ga stavlja na raspolaganje Gradskom muzeju. Bastion je imenovan Koruškim prilikom izgradnje tvrđave, ali 1752. g. dobiva ime zaštitnika grada Karlovca i domovine – sv .Josipa.
Bedemi bastiona sv. Elizabete (IV. - tog) rušeni su od 1946. do ranih 1950 - tih. Na tom je mjestu 1988. godine izgrađen dom za starije i nemoćne „Sv. Antun“.
Bedemi Koruškog bastiona (V. - tog) srušeni do 1933. g., jer navedene godine prvu građevinsku dozvolu za gradnju kuće na mjestu bedema, u „Novoj“ ulici, od 1990. - ih Gambonovoj, dobivaju braća Ivan i Drago Anzić. Do kraja 1940. – te u ulici su podignute još četiri kuće.
Na bedemu između Banskog i Koruškog bastiona projektirana je 1925. Bencetićeva ulica izgrađena od 1934. – 1938. g.
U šancu južno od Koruškog bastiona pred II. svj. rat, uz Ulicu Petra Svačića gradsko je poglavarstvo dalo potrebno zemljište za gradnju velike i moderne zgrade za sve privredne škole. Za prvo vrijeme biti će smještena Trgovačka Akademija, Stručna škola i šegrtska škola. Sam grad Karlovac u tu je svrhu dao preko 1 milijun dinara, koji je bio pohranjen kod banske Vlasti. „Čeka se doprinos banske Vlasti za izgradnju zgrade“, javlja „Narodni list“ 19. travnja 1940. Građevinski radovi započeli su u jesen 1940., gradnja je dovršena nakon 1945.
Banski ili VI. bastion je najprije bio uređen vrtovima, što saznajemo iz oglasa u „Hrvatskoj slobodi“ 9. ožujka 1923.: „Gradsko poglavarstvo u Karlovcu izdavati će u zakup za vrtove javnom dražbom gradska zemljišta i to: 14/3 na gradskim bedemima – početak od gradske štedione (palača Vilima Reinera – danas glazbena škola, op.), 15/3 u Domobranskoj ulici gdje su prije bile vojničke barake, 12/3 na Baniji. Početak u 9 sati do podne na licu mjesta. Gradski načelnik Dr. B. Vinković.“
Prema položajnom nacrtu šanca iz 1936. g. (potpis inženjera nečitljiv) uz Šetalište Kralja Petra predložena je terasa s pergolom vodoravno rezanih platana a iznad nje spomenik Lopašića, a na Banskom bastionu dječje igralište za djecu ispod 10 godina, bazen, pješčanik i igraće sprave. Odmah nakon rata na bastionu je uređeno dječje igralište. Godine 1955. smješten je Centralni spomenik palim borcima i žrtvama fašizma 1941. – 1945., kipara Vanje Radauša, a igralište premješteno u šanac Koruškog bastiona.
Istovremeno sa spomenikom odlučeno je da se u šancu, ispred spomenika, uredi park, sličan onom kakav je napravljen prilikom rekonstrukcije Gundulićeve. Josip Benić, magistar ekonomije, dobio je suglasnost Gradskog vijeća uz obrazloženje da „dubinski parkovi“ u šancu ne narušavaju konture bivše tvrđave, jer osim šestokrake konture od bivše tvrđave drugo nije ostalo. („Karlovački tjednik“, 25.VI 1954.)
Smatralo se da zatrpavanjem šančeva do visine 1 , 8 m ispod razine okolnog terena povijesna baština neće biti dovedena u pitanje. Zatrpavanje je podupro i predstavnik Higijenskog zavoda jer je navodno zadržavanje vode u šančevima bilo uzrok slučajevima epidemije tifusa. U zatrpavanju šanca ispred Banskog bastiona pomagala je vojska svojom mehanizacijom. U šanac je navezeno 31 000 kubika „bijelog pijeska“ s Dubovca. („Karlovački tjednik“, 17.IX 1954.)
Na kraku Kranjskog ili I. - vog vide se kuće Heinrich i Muc izgrađene 1932., Karlovačka banka (još nepostojeća, izgrađena je s desne strane dvokatnica 1940.) i pošta (izgrađena na lijevoj strani dvokatnica 1945.)
Nema stare fotke Karlovog ili Drugog bastiona, u kojem je prema planu iz 1774. / 75. bio napušteni magazin za barut, koji je „služio građevinskoj upravi generalata za ostavu raznog materijala i oruđa.“ Tu je u šancu, na prijelazu iz 19. u 20. st. grad izgradio Vojarnu II.
