“Hrvatska 1945.”

Velika izložba “Hrvatska 1945.” otvorit će se 10. ožujka 2016. godine u Hrvatskom povijesnom muzeju. Izložba prezentira ključne događaje, osobe i procese iz 1945. godine, no naglasak je na cijeloj godini, a ne samo svibnju kada je završio Drugi svjetski rat u Europi. Riječ je o kompleksnom kulturno-povijesnom presjeku koji u prvoj polovici godine obuhvaća razdoblje NDH, a u drugoj FNRJ.

- Godinu 1945. najbolje je opisati ključnim pojmovima, a to su turbulentnost, kaotičnost, konfliktnost, zanos, nada, zabrinutost, rastresenost - kaže kustosica Ana Filep, koja je s Natašom Mataušić, v.d. ravnateljice HPM-a, i kustosicama Snježanom Pavičić i Mateom Brstilo Rešetar autorica izložbe.

Tri su osnovne izložbene cjeline: vojna i politička povijest, svakodnevni život i kultura i znanost.

1. Koja su nova otkrića, u zadnjih nešto više od pola godine, vezano za izložbu?

Uz suradnju, uspostavljenu s više od 20-ak arhivskih i muzejskih institucija, bitno je naglasiti i pojedince koji su nam izašli u susret i priključili se izložbenom projektu, npr. Dinko Neskusil predsjednik udruge fotografa Kafotka koji nam je za izložbu ustupio 100-tinjak fotografija raznih karlovačkih tema iz 1945.

Zatim je važno spomenuti gospođu Annie Le Brun, književnicu i životnu suputnicu Radovana Ivšića koja nam je za izložbu posudila predmete vezane uz djelovanje „Družine mladih“. Radi se o iznimnoj pojavi apsolutno neovisnog teatra, grupi koju je osnovao Vlado Habunek i vodio ju u intenzivnoj kreativnoj suradnji s Radovanom Ivšićem, a koja je još uvijek nedovoljno poznata javnosti.

Snimljeno je i preko 30-ak intervjua s ljudima različitog uzrasta te ideoloških i političkih opredjeljenja koji će doprinijeti sagledavanju kompleksnosti ove teme. Autorica ovog izložbenog segmenta je povjesničarka Petra Braun.

2. Možda da nam predstavite jedan konkretan primjer otkrića, detaljnije?

Kao novinu koja će biti predstavljena na izložbi, a koja pokriva više izložbenih tema – likovnost i kazalište te političku situaciju – je prva poslijeratna izložba karikature pod nazivom „Nema povratka na staro“, održana je u Etnografskom muzeju u Splitu od 20. do 26. listopada 1945. godine. Tim je povodom tiskana mapa karikatura „Monarhija - Robija / Nema povratka na staro“ u izdanju kulturno umjetničke grupe „Ivan Lozica“ (tisak Slobodna Dalmacija, Split, listopad 1945., naklada 5500 primjeraka), a potpisuje ju grupa autora: Ante Franičević, Antun Zupa, Josip Botteri, Živko Kljaković, Nikola Ignjatović, Ivan Joko Knežević, Cvijeta Job, Božidar Matas, Vanja Žanko, Milan Tolić, Ranko Tolić, Mate Razmilović te Ivan Sikavica. Posebno su zanimljive fotografije velikih karikaturalnih maski od papier machea s prikazima Ante Pavelića, Milana Grola, Petra Karađorđevića, Draže Mihailovića i Vladka Mačeka koje su radili kipari Ante Ivanišević, Bartol Krstulović, Mirko Ostoja, Marin Studin, Petar Ružić, Tomislav Kukoč i Ante Šitić te slikari Nikola Ignjatović, Živko Kljaković, Antun Zupa i Vjekoslav Jelaska. Ove karikaturalne maske predstavljale su glave velikih grotesknih figura visokih 5 - 6 metara. Rad na njima je trajao dva mjeseca, a bile su dio splitske „Groteskne večeri“ koja se dogodila dan nakon izbora, 12. studenog 1945. godine, u organizaciji i izvedbi splitskih likovnih umjetnika kojima su se pridružili glumci Narodnog kazališta. Te večeri oni su ove ogromne figure izveli na ulice Splita. Tisuće okupljenih pratilo je povorku do obale i slušalo kako kazališni glumci izruguju lutke da bi ih na kraju spalili – „Monarhija je zbrisana, prošlost je zakopana.“ Ovo „Groteskno veče“ koje su priredili splitski likovni umjetnici zajedno s kazališnim umjetnicima (glumcima: Ivom Marjanovićem, Brankom Bonaćijem, Matijom Žinićem, Dukom Tadićem i Rikardom Brzeskom) nosilo je pečat masovnog teatra u kojemu su sudjelovale tisuće okupljenih.

Ova priča iz '45. je jedna od četiri virtualne izložbe koje smo postavili na muzejskim mrežnim stranicama i koje će kao teme biti zastupljene na izložbi u siječnju 2016. Ostale virtualne izložbe su: „Zagreb kroz objektiv – svibanj 1945.“, „Tomislav Sertić – posljednji dani '45.“ i „Bio jednom jedan kralj… Izbori '45.“, a do otvorenja izložbe postavit ćemo ih još nekoliko.

3. Što ce biti okosnica izložbe?

Okosnica izložbe je totalitet zbivanja 1945.: vojno-politička, kulturna i društvena situacija kroz cijelu godinu. Tako postavljena koncepcija je bitna NOVOST jer kada kažete '45., većina i dalje misli jedino i samo na svibanj - kraj rata. Možda bi bilo jasnije kada bi izložbu nazvali '45. – TOTAL.

4. Koji je datum izložbe?

Datum otvorenja izložbe je prolongiran na 28. siječnja 2016. zato jer smo najprije planirali postaviti izložbu u bivšoj Tvornici duhana Zagreb čiji bi nam prostor puno više korespondirao s temom izložbe, no zbog tehničkih i sigurnosnih razloga to je još neostvarivo, pa se prilagođavamo jedinom prostoru koji imamo tj. koristimo prostor barokne palače u Matoševoj 9. Taj prostor nastojimo što više rastvoriti i prilagoditi ga ovoj temi čime je trenutno zaokupljena dizajnerica izložbe arhitektica Neda Cilinger.

5. Što Vas je od pronađenih materijala najviše iznenadilo, o čemu se točno i konkretno radi?

Sve teme koje obrađujemo na izložbi su isprepletene. Za istraživače tih tema, 1945. je godina u kojoj uvijek postoje iznenađenja što zbog količine tako i raznolikosti građe koja je još u velikoj mjeri nedostupna široj javnosti.

6. Kako bi razdoblje 1945. godine opisali gledano kroz oči kulture, po čemu je značajno razdoblje za kulturu?

Za zbivanja u kulturi je važno istaknuti činjenicu da su ta zbivanja uopće postojala, zatim da se prenose stečena predratna iskustva te da unatoč ideološkim pritiscima obaju režima postoje umjetnici koji i nadalje stvaraju u svojim poetikama. Također da osim oficijelnih programa postoje i subverzivni, off programi kakvi su primjerice Ivšićev i Habunekov teatar („Družina mladih“), Rašičina razgradnja slike, Motikina ekperimentiranja, privatna disonantna muziciranja, zatim da postoje fotografije Zlatka Zrneca, Mladena Grčevića, Toše Dabca te da u raznim područjima i nadalje djeluju umjetnici - kazališni…, filmski..., književnci..., glazbenici…
Dakako sve je to nastajalo u znatno težim uvjetima i situacijama pošto su dokinute sve iluzije normalnog života, ali je ipak nastajalo, a tek se u posljednjih desetak godina ove teme počinju sustavnije istraživati.

7. Gdje je pronađeno pismo - razglednica Naste Rojc? Molim Vas pošaljite nam fotografiju tog pisma.

S prijateljicom Aleksandrinom M. Onslow, pripadnicom višeg staleža Nasta Rojc je uhapšena na Uskrs 1941. godine. Obje su osumnjičene za pomoć partizanima. Nasta Rojc je tada imala 60 godina, a njezina prijateljica Onslow 75. Prilikom uhićenja otuđene su im stvari, ali su zbog nedostatka dokaza puštene, međutim ne u svoju kuću na Rokovom perivoju 6, već u vlažnu podrumsku sobu jednog ustaše. Godine 1943. Nasta Rojc je opet privedena i tada je završila u zatvorskom odjelu bolnice Rebro gdje je izradila seriju crteža na toaletnom papiru. Zbog raznih optužbi i seljenja često se je razbolijevala. U dopisnicama iz 1945. također navodi teške probleme sa zdravljem ili probleme s traženjem oduzete kuće.

Dopisnica slikarice Naste Rojc upućena Vlasti Peršin 10. srpnja 1945. godine dar je Muzeju iz privatne zbirke.

"10. VII 1945
U svojoj sam kući Rokov p. 6
Draga drugarice u zatvoru! Kako ste svi troje. Kako napreduje naš mali Partizan? Kako se vratio Vaš muž? Mi smo još malo žive. Starica toliko junačka u zatvoru, smalaksala je kad se je vratila kući i nije više ustala. Meni su operirali želudac. Moguće mu je naškodilo ono jelo, salate koje po Katičinom znanju nisu skupa spadale! Koja je od vas prva izišla? Gdje je gđa. Z. Bakarić. Ovdje je zginula kao i Vi i vaši! Nadam se da je živa i zadovoljna. Rado bi vas sve vidila! Ja sam grozno mršava, ali već mislim na rad i onu dramu, kako smo dogovorili."

8. Primjeri osobnih tragičnih priča, npr. sudbina glumca Janka Rakuše i pjevača Andrije Konca?

Glumac Janko Rakuša bio je angažiran u HNK u Zagrebu od 1934. sve do smrti, prije 70 godina. Osim brojnih kazališnih uloga, glumio je i u prvom hrvatskom dugometražnom igranom filmu „Lisinski“ iz 1944. godine i nikad finaliziranom, posljednjem filmu NDH „Radium – izvor zraka“ (1944./45.). Kao osvjedočeni antifašist i marksist bio je od prvih dana NDH aktivist NOP-a. Prvi put je uhapšen 1. travnja 1942., uoči proslave prve godišnjice NDH u kazalištu, a drugo hapšenje dogodilo se u prosincu 1944. godine. Zajedno s još 30 talaca obješen je 10. veljače 1945., na stup pored ceste između Remetinca i Savskog mosta (glumac Joso Martinčević doći će izbezumljen u Kazalište kazujući okupljenima kako je vidio obješenog kolegu). Posljednji nastup imao je 17. prosinca 1944. godine u komediji Kalmana Mesarića „Gospodsko dijete“. Dana 21. XII. 1945. sahranjen je u zajedničku grobnicu na zagrebačkom Mirogoju.
Godina 1945. bila je sudbonosna i za hrvatskog operetnog pjevača i šansonjera Andriju Konca, koji u ožujku iste godine na Hrvatskom krugovalu uživo izvodi pjesmu Ljube Kuntarića „Ti ni ne slutiš“, što je bilo dostatno da pjesma postane hit. Kasnije su je snimili mnogi drugi pjevači među kojima i Ivo Robić. U prilog njegovoj popularnosti ide i podatak da je na hrvatskom krugovalu 23. travnja 1945. godine u 19.10 sati održao svoj 1000. nastup. Nešto kasnije iste godine njegova sudbina ostala je do današnjih dana nepoznata, jedino je neosporna činjenica da se Andriji Koncu gubi svaki trag nakon ulaska u zgradu bjelovarske OZNA-e 1945. godine.

9. Da li je bilo nekih otkrića koja su Vas šokirala? Nešto što baca novu svjetlost?

Godine 1942. židovskoj obitelji Vajda iz Čakovca mađarske okupacijske vlasti oduzele su mesoprerađivačku tvrtku. Od četiri člana obitelji rat su preživjela tri člana. Otac je stradao 1944. u Auschwitzu. U svibnju 1945. sva je imovina tvrtke sekvestrirana, da bi krajem godine bila vraćena pravim vlasnicima koji su se za povrat imovine obratili Kotarskom narodnom sudu. No, ne za dugo. Već sljedeće 1946. sva je imovina tvrtke nacionalizirana. To je današnje dioničko društvo Vajda d.o.o.

10. Da li ste otkrili neke predmete ili dobili neke predmete koji su posebno zanimljivi i zašto?

Uvijek su posebno dojmljive i zanimljive osobne priče, one čine mozaik '45. Tako npr. putem dokumentarne građe predstavljamo sudbinu prof. dr. Ljudevita Juraka, hrvatskoga patologa i sudskog medicinara. Uhićen je od komunističkih vlasti 15. svibnja 1945. zbog znanstvenog angažmana u Međunarodnom povjerenstvu za istraživanje masovne grobnice u ukrajinskom gradu Vinici, koje je 1943. zaključilo da su zločin nad oko 2000 radnika i seljaka 1938. počinili Sovjeti. Sloboda mu je uvjetovana povlačenjem potpisa s Izvještaja te izjavom da je isti dao pod prisilom. Odbivši, osuđen je „U IME NARODA JUGOSLAVIJE!“ na “smrt strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine“. Rehabilitiran je s uspostavom nezavisne i suverene Republike Hrvatske 15. rujna 1991. na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu.

Jedna od priča je i ona o sestri milosrdnici Blandi Stipetić (27. lipnja 1889., Vučinić –30. lipnja 1945.(?), Zagreb) koja je ulaskom partizana u Zagreb, 9. svibnja 1945. odvedena s dječjeg odjela Vinogradske bolnice nakon što je prokazana od osoblja da je skrivala ustašu. Presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba od 29. lipnja, zajedno s 58 okrivljenika, pod rednim brojem 33. osuđena je zbog „služenja neprijatelju“ na „ smrt strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine“(!). Bačena je u jamu Jazovka na padinama Žumberačkog gorja, stratištu ranjenika iz zagrebačkih bolnica. Njezin slučaj svjedoči o grupnoj optužnici 58 osoba koju su komunističke vlasti vrlo smišljeno podvukli pod zajednički naslov „Majstorović i družina“, odnosno franjevca Miroslava Filipovića – Majstorovića koji je zbog počinjenih zločina u ratu isključen iz Crkve. Sve te presude potpisao je Vlado Ranogajec, čije ime još uvijek nosi jedna od ulica u gradu Zagrebu!

Tema Bleiburga i križnoga puta, ma koliko god je znana u općoj historiografiji, nikada nije do kraja ispričana. Sačinjavaju je priče malih ljudi, vojnika i civila. Jedna od tih priča je i ona ustaškog satnika Lea Lončarića i njegove tada trudne žene Alemke koji su se preko Bosne povlačili prema Austriji. Njihov se zajednički životni put razdvaja na bleiburškom polju kada trudna Alemka završava u bolnici, a Leo nestaje nakon predaje. Njihova kćer Irmica rođena je 20. svibnja u logoru - lageru Waidmannsdorf kraj Klagenfurta. Osobne fotografije koje je iz svog zajedničkog života s Leom i svakodnevnice u logoru sačuvala Alemka Lončarić, dio su obiteljske priče dobro skrivane sve do devedesetih godina prošloga stoljeća.

Sudbina Nijemaca (folksdojčera) također će biti prezentirana ključnim dokumentima iz Zemaljske komisije za repatrijaciju Nijemaca te osobnim pričama. Njihovo protjerivanje najbolje oslikava citat iz Izvještaja o političkoj situaciji Okružnog komiteta KPH Slavonski Brod: (…) Ovih dana smo istjerali švabe iz sela Gašinaca, te kada smo im mi pokupili spregu i ostalo bili su upućeni u Djakovo, medjutim drugi dan isti su se vratili i izjavljuju, da radije vole poginuti u svojoj kući nego da idu u Njemačku, ali i pored toga mi smo nastavili sa njihovim izgonom bez obzira htjeli oni ići ili ne. (…) U tom kontekstu prezentirat će se priča osječkog kroničara i likovnog kritičara Otta Schweitzera koji je s obitelji interniran u logor Valpovo. O logoraškoj svakodnevnici svjedočit će njegovi crteži logoraša i obitelji.

Što se tiče komunističke represije nad katoličkom crkvom, puno je toga objavljeno no široj je javnosti i dalje nepoznato te je selektivno ili neobjektivno prikazivano. Izložbom će se dakle nastojat prikazati ključni događaji i procesi.