Fotografija je ogledalo kulturnog identiteta ljudi, vremena i prostora

Tekst: KA Urbani

19. kolovoz dan je kada se širom svijeta slavi fotografija.

“ Budi hrabar, budi drugačiji, budi nepraktičan i baš ćeš onda uhvatiti pravu stvar” – rekao je Peter Lindbergh ocrtavajući željeni profil čovjeka koji poseže za fotografskim aparatom.

Od znatiteželje, preko umjetnosti, pa sve do zabave, fotografija je prešla vrlo zanimljiv put kako bi u suvremenosti u kojoj široka primjena ponekad nejasno ocrtava stvarnu važnost fotografskog izričaja, ipak odredila svoju primarnu svrhu. U doba globalizacije u kojoj uniformnost sadržaja, ljudi, života i navika postaju poželjne, fotografija je jedino sredstvo koje održava kulturni identitet prostora na način da ga čuva od zaborava i da se oštro opire uniformnosti kao jedinom poželjnom društvenom obliku. Fotografija bilježi, svjedoči, vrišti, upire prstom i uz malo spretnosti- diktira budućnost snažnim argumentima prošlosti.

Politika i svjetske promjene često posežu za kreiranjem prošlosti u svrhu diktirane budućnosti. Ratovi, poraće, migracije, sve su to elementi koji uvelike mijenjaju demografsku i kulturnu kartu svijeta pa nam ostaje vrlo malo prostora da se zapis riječima, kao i svjedočanstvo živih ljudi u određenom vremenu održi dovoljno snažnim. Ali fotografija, ona je ta koja uvijek ima najsnažnije argumente. Ona je nepobjediva. Fotografija ne dozvoljava korekciju trenutka jer je on naprosto nemoguć. Stoga je često vrlo surov protivnik političkim previranjima, stvaranjima nekog novog okruženja u kojem se staro briše kako bi novo kreiralo društvo po interesu pojedinca ili grupacije. Pisana povijest na klimavim je nogama, prečesto na udaru korekcija i „potreba“. Fotografija to nije i zato je fotografija u bilo kojem kontekstu borbe za nastavak i opstanak kulturnog identiteta najvažniji faktor u razvoju društva.

Kafotka – rijetko svjedočanstvo kulturnog identiteta Karlovca

Grad u nestajanju događa se u trenutku kad ratna zbivanja prekinu nit kontinuiteta društvenog i kulturnog života grada i nametnu nove okvire nastajanja nekoga drugog grada. Nasilno prekinute niti preko noći mijanjaju društvene odnose, nespremnost na trenutak donosi neminovne promjene u kojima grad nestaje u obliku u kojem se do tada razvijao i nastaje jedna sasvim druga pojava- grad u nastajanju, ali sa sasvim novim pravilima, stanovnicima, standardima i ritmom življenja. Sukob kultura neminovna je pojava u trenutku kada nakon ratnog perioda uslijed migracije dviju ili tri različitih kultura iznova zaposjedaju željene pozicije  koje pak stvaraju sasvim novu sliku grada. 

Karlovac je takvu pojavu doživio 1991. nasilnim prekidom kulturnog identiteta i kontinuiteta, ratnih godina održavao opstanak temeljeći prioritet na teritoriju i nacionalnim te vjerskim obilježjima, kako bi u poraće ušao duboko uraslih rana, prošlosti koju je „trebalo zaboraviti, sadašnjosti koju je trebalo izgraditi,  a sve to uz kompletnu pomutnju u novonastalom sastavu stanovnika koji su svoju kulturu, navike i standarde protkane ratnim ranama, donijeli u grad. Karlovac se u svemu tome prilično slabo snašao. Građani naviknuti na određeni kulturni standard i potrebe, već izgrađeni i poštovani individualci,  povukli su se pred naletom novih kultura i pravila „grupe“ čekajući trenutak u kojem će sve sjesti na svoje mjesto. Kako se to nije dogodilo, kako je Karlovac utihnuo a grupacija ljudi u potrazi za novim životom sasvim opravdano  preuzela inicijativu, grad je u jednom trenutku počeo pisati novu povijest novih ljudi, kao da prošlost i nije postojala. Karlovačka se povijest počela pisati početkom Domovinskog rata. Tipičan primjer diktrane povijesne crte i poželjne tematike. Karlovčani, inače kroz povijest nedovoljno glasni u borbi za svoju poziciju, predugo su utihnuli pa tek ponekad, sa sramom i strahom spominjali kulturne i društvene kontekste vremena, one koji su stoljećima svjedočili važnosti ovoga grada u kulturnom, gospodarskom, turističkom i povijesnom kontekstu.

Pojavom KAfotke, u trenutku kad je Karlovac dosegnuo alarmantnu situaciju uz činjenicu da se identitet sasvim izgubio kako u vizurama grada, tako i u kulturnom životu, dogodila se uspostava prekinutih niti, bez da se itko osjetio ugroženig. Grad se preko noći preoblikovao uz pomoć nepobitnih činjenica ovjekovječenih fotografijom. Interakcija građana, onih koji su u Karlovac uložili svoj rad, kreativnost, ljubav i život, postala je nepresušna potreba s ciljem da se nenametljivim putem ispravi ono što je zamalo izgubljeno - grad.

U tom trenutku, za Karlovac presudnom povijesnom kontekstu, Kafotka je odigrala zadnju obranu grada u mirnodopskim uvjetima i predstavlja ono što je u konačnici nedostajalo- ponovna uspostava kulturnih i povijesnih standarda s jednakim poštovanjem prema povijesti, kao i prema suvremenosti. Danas se sa sigurnošću može reći da niti jedna karlovačka kulturna institucija, od rata naovamo, nije odigrala takvu ulogu u povezivanju kontinuiteta i identiteta grada i građanskog života ovih prostora kao Kafotka. Niti jedna instituacija nije postigla interakciju građana na način da dio sebe nesebično ulože u zajedničko stvaranje slike grada koja je neminovna i koja mora opstati. Ljudi, oni koji su dio povijesti ovoga grada, različitih sudbina i smjerova, zaslužili su biti zabilježeni jednako kao i vizure grada kroz sva vremena obilježena karlovačkim fotografijama. Obiteljski albumi su nešto što čovjek uvijek ponese sa sobom, nešto što nosiš i u najvećim katastrofama- to je život. To je jedino što imaš kako bi svoje postojanje potkrijepio dokazom, kako bi si olakšao bivanje.

Upravo su te fotografije odigrale ključnu ulogu u novoj karlovačkoj povijesti i stvorile nepobitnu platformu vremena iza nas, ali i ogromnu baštinu karlovačkog građanskog života za budućnost. Malo je gradova koji su na ovaj način sabrali krhotine povijesnih previranja i zasjali u novom-starom  ruhu. Odgovor je to i karlovačkim kulturnim institucijama koje su pretiho i prelokalno svih ovih godina održavale „ribu u vodi“. Odgovor je to i mnogobrojnim udrugama koje nisu dovoljno kvalitetno reagirale na kulturne i društvene promjene i koncentrirala se isključivo na europske trendove suvremenosti, zaboravljajući na važnost identiteta kao jedine platforme svjetlije budućnosti.

Stoga, obilježavajući Svjetski dan fotografije, Karlovac s ponosom može reći da je upravo fotografija, godinama gurnuta na karlovačku periferiju, napravila najveći kulturološki prevrat grada i to na način da nepobitnost fotografskih prikaza pobija bilo kakvu mogućnost pisanje iskrivljene povijesti. Ima li što veće od toga?

O nastanku fotografije iz fotografskih izvora....

U siječnju davne 1839. Louis-Jacques-Mandé Daguerre, francuski umjetnik i kemičar, predstavio je svoj izum u fotografiji – dagerotipiju koju je nekoliko mjeseci kasnije, na dašnji dan, prihvatila francuska vlada i proglasila projektom “Libérez au monde” (fr. Slobodan za svijet).

Drugi fotografski proces, kalotipiju, također je 1839. izumio William Fox Talbot. Zajedno, izum dagerotipije i kalotipije označavaju 1839. kao godinu u kojoj je izumljena fotografija.

"Bog je stvorio čovjeka prema svom liku i nijedan stroj koji je napravio čovjek ne može trajno zadržati sliku Boga. Zar je moguće da bi Bog napustio svoje vječne principe i dopustio jednom Francuzu u Parizu da svijetu da Vražji izum?"

Ulomak teksta lista "Leipziger Stadtanzeiger", objavljen nakon 2. siječnja 1839. kada je u svim glasilima objavljeno da je Louis Jacques Daguerre izumio fotografiju.

Preteča fotografije je tzv. "camera obscura" koju su koristili slikari pejzaža i portretisti sve do 19.st. Međutim, bit fotografije je da se ona mora sama stvoriti i zadržati na nekom fotoosjetljivom materijalu. Problem s ranom fotografijom je bio upravo u tome kako sliku zadržati. Postojali su, naime, materijali koji su u doticaju sa svjetlom mijenjali boju i koji bi onda u kombinaciji s mračnom komorom davali fotografije, ali one nisu bile trajne.

Problem je 1826. riješio Nicéphore Niepce koji je stvorio prvu stalnu fotografiju. Njegove fotografije su nastale višesatnom ekspozicijom na poliranom tvrdom tanjuru od kositra koji je bio prekriven naftnim derivatom naziva "bitumena Judeje". Bitumena bi otvrdnula pri izlaganju na svjetlu. Zatim bi se ploča isprala, ispolirala i vratila bi se negativ slika koja se oblagala tintom i prislanjala na papir stvarajući otisak. Njegova poznata fotografija “Pogled s prozora” nastala je 1826. godine uz 8 satnu ekspoziciju.

Niépce je zatim počeo eksperimentirati sa srebrnim spojeva na temelju otkrića Johann Heinrich Schultza koji je 1724. otkrio da smjesa srebra i krede potamni nakon izlaganja svjetlu. U partnerstvu, Niépce (u Chalon-sur-Saône) i Louis Daguerre (u Parizu) unaprijedili su postojeći srebrov proces. 1833 Niépce je umro od moždanog udara, ostavivši bilješke Daguerreu.

Daguerre je još od 1824. eksperimetirao sa stvaranjem slika. Iako nije imao znanstvenu podlogu, Daguerre je napravio dva ključna doprinosa procesu. On je otkrio da se latentna slika može formirati ako se srebro prije izlaganja svjetlosti izloži jodnim parama, a zatim parama žive nakon što je snimljena fotografija. Slika bi se zatim fiksirala uranjanjem ploče u slanu kupku. Dobivena pozitv slika na ploči dalje se mogla kopirati.

Dana 7. siječnja 1839. Daguerre je najavio da je izumio proces koristeći srebro na bakrenoj podlozi koji se zove dagerotipija.

Poslije jednogodišnjeg eksperimentiranja francuska je vlada izum odmah otkupila i ponudila svima zainteresiranim mogućnost da se bave fotografijom i dalje ju razvijaju. Daguerre i Nepce-ov unuk su zauzvrat dobili doživotnu rentu. Navodno je cijeli Pariz pohrlio na Akademiju vidjeti to novo čudo, "dagerotipiju".

Danas je teško shvatiti uzbuđenje njegovih suvremenika. No, u to doba, jedva se i u mislima moglo shvatiti da od portreta, prirodnih krajolika i bilo čega što nas okružuje može nastati slika bez ikakvog slikarskog ili crtačkog umijeća.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.