Florijanska - Draškovićeva ulica

Na fotografiji je nekadašnja Florijanska, od 1930. - te Ulica (grofa) Janka Draškovića. 

Dobila je ime po kapelici Sv. Florijana koja se nalazila na kraju ulice, tik uz vanjski rub tvrđave,  na mjestu današnjeg Vatrogasnog doma. Kapelicu je 1683. godine, kao zavjetni dar zaštitniku od vatre Sv. Florijanu, dao sagraditi upravitelj karlovačke pošte Nikola Hermann. Stradala je u velikom požaru 1692., kad je izgorjela  gotovo čitava  tvrđava. Iz molbe pučkog tribuna Joannesa Koosz – a, Poglavarstvu sl. i kr. grada Karlovca, saznajem,  da je kapelica ponovo izgrađena nakon 1780., otprilike istovremeno, sa također 1775. izgorjelom kapelom Sv. Barbare, u istoimenoj ulici (danas ugao Gundulićeva  - Preradovićeva). 

(Ovdje prilažem pojašnjenje molbe Joannesa Koosza, koje je priredio gospodin Antonio  Bosio u svojoj knjizi: Zapisnici Poglavarstva 1780., svezak V., strana 23, dokument broj 5, datum 21. veljače;  jezik Horvaczki: Pučki tribun Ivan Koosz (Joannes Koosz, m (anu propr) ia, Tribunus Plebis) moli Poglavarstvo sl. kr. grada Karlovca da primi njega i građane općine za koju je zadužen  i raspravi s njima pitanja koja se tiču njihovih potreba i gradskih prihoda. On po točkama navodi pitanja za raspravu (….), pa  pod točkom devet stoji: izgradnja groblja i kapela sv. Florijana i sv. Barbare; Koosz moli da se zahtjevi uvedu u zapisnik Poglavarstva. 

Originalni prijepis: „Deveto. Tak y za Czemeterium, y kapellu S (zvetoga) Floriana proszim P (lemenitoga) Mag (ist) ratussa dabi doztojal zobchinom dokonchati, da jedno y drugo zkakovem nachinom bisze moglo podignuti, tak takai y za capellu Sz(vete) Barbare dabisze napraviti mogla y kade.“

Oko kapelice Sv. Florijana, srušene 1790. – te, bilo je groblje, gdje se ukop vršio do 1820., kada je osnovano „novo“ groblje na Dubovcu.

Što se tiče same ulice, Gradsko zastupstvo je na svojoj sjednici 24. travnja 1861., odlučilo da se odmah nivelira, razmjeri i počne  gradnja, odnosno taracanje Florijanske. Posao je povjeren graditelju Kappneru.

Nema dijela karlovačke tvrđave, niti dijela nekadašnjeg predgađa,  koji nije za svoga vijeka stradao od požara. Pa je tako i Forijanska  pretrpjela tu nedaću. „Svjetlo“ 23. srpnja 1899. piše: „Oko polnoći 19. o. mj. porodila se vatra u kući gdje Mühlbauer na koncu Florijanske ulice, u tvornici štapova g. Fröhlicha. Vatra se je brzo razgranila, te su pale žrtvom četiri sgrade, tri vlasničtvo gdje Mühlbauer, a jedna susjedna joj g. Mate Stipkovića mesara komu su težkom mukom spasili kuću od sigurne propasti. Prigodom toga požara opet je nastradalo dosta sirotinje. Tako je postolaru Emilu Grdešiću izgorio sav alat i 60 for gotovine, što si je prištedio radnjom. Preporučamo ga našem gradjanstvu jer mu nije ostalo niti toliko da može tjerati dalje svoj obrt.“ 

Jedanaest godina kasnije, 1910., „Narodni glas“ piše da se „vatra porodila u skladištu dasaka Ede Štefana u Florijanskoj ulici. Marom vatrogasaca požar je lokaliziran na skladište, sva sreća, jer su naokolo bile same suše i drvene kuće.“ 

Skladište se nalazilo u dvorištu dvokatne neorenesansne građevine Draškovićeve 3, u vlasništvu stolara i trgovca Ede Štefana, izgrađene oko 1880. g. (na fotografiji u prvom planu). Prema popisu kuća koji je sastavio g. Neven Miličević, prvi poznati vlasnik  nekadašnjeg broja 217,  bila je obitelj Skavić.

Objave u „Svjetlu“ 1895. i 1903. godine, potvrđuju da je skladište pokućstva, jeftinih slika, ogledala, tokarske robe, kolica za djecu….na broju 217 i 223 u Florijanskoj ulici, imao stolar Edo Štefan. (Radionica je bila na Strossmayerovom trgu). 

Vrlo aktivan kao gradski zastupnik, Edo Štefan na redovnoj skupštini  gradskog zastupstva 16. svibnja 1906. godine predlaže:  „da bi se u svrhu podignuća našeg gradskog kupališta izdale prigodom ljetne saisone prigodne brošure i plakati, i da se kupalište u više novina proglasuje, kojim će se upozoriti i stranci na kupalište“. – Gradsko zastupstvo prihvatilo je prijedlog g. Štefana i izabralo „poseban odbor koji će se brinuti oko podignuća i uredjenja gradskog kupališta.“ U taj odbor izabrani su gg. zastupnici: Dr. Gustav Kornitzer, Ivan Kovačić, Gustav Modrušan, Dr. Vatroslav Reiner i Edo Štefan.  

Godine 1931. na prvom katu Draškovićeve 3, izložbu pokućstva domaće izrade priredio je Lujo Štefan („Hrvatska sloboda“ 17. travnja).

On je poduzetnik, koji je u suradnji s Josipom Adlešićem, 1935. g. otvorio, u Riječkoj ulici br. 40 „Luxor“ kino s 425 mjesta i s modernom opremom za prikazivanje zvučnih filmova.

Prema dokumentu Gradjevnog ureda iz 1940. g. (broj 34399, od 19. prosinca), kao vlasnik  kuće pojavljuje se „Adolf Rožić i drug“ iz Karlovca. Tvrtka navedene godine dobiva građevnu dozvolu za izmjenu izloga i vrata u prizemlju, tako da novi izlozi budu u jednakoj visini kao i ulazna vrata u lokale. Uporabna dozvola za izvedenu adaptaciju prizemlja i pročelja kuće izdana je Rožić Adolfu i Bogoljubu Mance  1941. (broj dok. 5375, 28. veljače).

Slijedi,  na fotografiji, niža dvokatnica Draškovićeva 2,  izgrađena u drugoj polovini 19. st. 

Prema popisu g. Nevena Miličevića prvi vlasnik nekadašnjeg broja 216 bio je Crnković Lavoslav, potom veletrgovac Stakić Teodor i Marija. 

Kako je krajem 19. st. izgledalo raskršće na fotografiji, ali ne samo ono, piše „Svjetlo“ 3. siečnja 1884.: „Rasvjeta grada vrlo manjkava. Premalo je svjetiljkah, i ono, što ih je, nisu pravo poredane. Tako n. p. most kod starih vrata, koji se ruši i popravlja, nije razsvjetljen, tek pred kućom g. Stakića gori petrolejka. Dok si tko od „gospode“ nerazbije nos, neće biti bolje….“

„Pločnici su ionako što izlizani, što opet puni jama i jaruga. Za poledice i snijega  nosi čovjek glavu na sajam, idući karlovačkimi pločnici, koji bi se morali uslied raznih naredaba i oglasa očistiti…“

Vlasnika kuće, g. Stakića, spominje Stjepan Mihalić u svojoj knjizi „Ćaskanja u suton“: „Eno ga i vidim, Teodora Stakića, ljudinu u godinama, s prosjedim brcima u sivu kaputu i pod sivom kapom kako stoji na pragu otvorena lokala, a otle, iz prostorije veće no je danas – sad je tu radnja Istra vina – struje na pločnik mirisi brašna, topli, teški, kao iz mlina…..Ali nije to Stakić kog mi vraća krov nego Hinko Tomašić zvan Čiča, glumac redatelj kazališni intendant, koji je stanovao u Stakićevoj kući živući sa svojima na drugom katu, i tu se toliko zaljubio u Taliju da se zbog nje odrekao solidnije karijere spustivši se bez povratka na kazališne daske.“   

O brojnoj obitelji Tomašić piše R. Radovinović u  svojoj knjizi „Stari Karlovac ulice kuće ljudi“: „U stanu na drugom katu ove kuće svoje mladenačke dane provela su braća Tomašić, istaknuti kulturni radnici. Otac im je bio Antun (1861. – 1931.), geometar, (……) od 1903. nastanio se u Karlovcu. Najstariji od Tomašićevih bio je Drago (1891. – 1981.), bavio se fotografijom, autor je znamenite fotografije „burlaka“ na Kupi; zatim Stanko (1893. – 1963.)  novinar i književnik, autor više knjiga….“ 

U tankoj knjižici „Kroz grbave ulice“ objavljenoj u Karlovcu 1919. piše o gradu svoje mladosti: „Sredovječna kaldrma, kamenje strši nekoliko palaca u vis. Po njemu zveckaju oficirske sablje. Isprebijane, operušane kuće,  uske ulice; trgovi kao konjski nokat: tri četiri crkve, desetak kasarna, nekoliko stotina birtija: to vam je Karlovac. Bezbrižni, pa ipak velezabrinuti purgeri, krznari, opančari, trgovci, činovnici, socijalisti, profesori, đaci, pripravnice – za koje je kinematograf senzacija, a kopanje kanalizacije povijesni događaj: to su vam Karlovčani. Inače sasvim udobna provincija (……..)“. 

Treći Tomašić, Hinko – Čića (1901. – 1980.),…..„čitav se i bez ostatka posvetio kazalištu. U Karlovcu je predvodio Klub prijatelja umjetnosti, Pučko kazalište, neko vrijeme Dramsko društvo, nastojeći između dva rata bez uspjeha udariti temelje našem stalnom kazalištu. Bio je član drame , a po potrebi i operete, u varaždinskom, mariborskom i zagrebačkom kazalištu, da bi svoju aktivnost završio kao direktor sarajevskog, osječkog kazališta i na kraju zagrebačke Komedije. Čak i u mirovini, bavio se režijom, koju je započeo potkraj prvog svjetskog rata u Karlovcu, još kao đak. Za „Svjetlo“ je napisao povijest kazališnog života u Karlovcu, „Kazalište u Karlovcu“, služeći se kako je rekao „svim mogućim dostupnim izvorima.“ („Svjetlo“, 11. rujna 1969.)

„Najmlađi Leo (1909. – 1967.), glumac i redatelj, kazališnu karijeru završio je u Rijeci,….Tonček, bankovni činovnik, odselio u Ameriku i živio u Pittsburgu. Za jednog posjeta Karlovcu (1930.) iz Amerike je, za karlovačko „Edison“ kino, donio aparat za ton – film čime je Karlovac bio potvrđen kao grad s najboljim kinom.“

U kući je živio i učitelj klavira Milan Deutscher, unuk veterinara i sin kovača s Riječke ceste, učenik gospođice Absac, sestre Josipa Absaca, ravnatelja gradske pisarne.  Usavršavao se u Beču i Berlinu, bio je skroman, jednostavan i nenametljiv. Stjepan Mihalić piše da je odgojio muzičara Bogdana Gagića. Ostao je zabilježen po izvedbi Lisztove Velike koncertne etide u Des – duru, prigodom prvog izravnog radijskog prijenosa iz Karlovca, 30. listopada 1930. Učitelj Deutcher je nastavio s radom u karlovačkom Glazbenom zavodu nakon Drugog svjetskog rata, zajedno sa Moćan Ljubicom i Verlandi Evelinom. Privremeni upravitelj Glazbenog zavoda bio je Diklić Nikica, a tehničar Paula Godler (Zapisnik sjednice Izvršnog  odbora gradskog N. O. – a 5. X 1945.).

Nakon Stakićevih, kuća oko 1927. g., prema podacima iz Gradjevnog odjela Državnog arhiva u Karlovcu, postaje vlasništvo Aleksandra Eislera.  

Do 1930. – te godine g. Eisler uređuje izloge na pročelju, gradi „ledvenice“, uređuje prostor za manipulaciju i drži  veletrgovinu mješovitom robom, pod nazivom „Konzum“ (oglas u „Hrvatskoj slobodi“ 25. svibanj 1928.).

Kako je na sajmene dane izgledala ulica „ispred Konzuma i Štefana“,  piše „Karlovački glasnik“ 18. kolovoza 1933.: „U Draškovićevoj ulici ispred Konzuma i Štefana razvila se trgovina starom robom. To je „stara krama“. Tu su kompletne spavaće sobe, ali i pojedini dijelovi takvih soba različiti po boji i izradbi. Ali, to je kaže prodavaoc, danas moderno. Odmah do pokućstva smješteno je razno staro željezo! Željezni lonci, čavli, kovački pribor, i aparati za ubijanje insekata. Odmah iza toga, na glavnom mjestu, nalazi se „veletrgovina“ najstarijega karlovačkog staretinara Šikulice. Tu je ispremiješana svakovrsna odjeća sa pojedinim komadima pokućstva, cipela, kišobrana, šešira. Karlovčani, pa i oni najsiromašniji ne vole kupovati ovakvu robu, jer misle da je vlasništvo nekoga ko je umro od infekcione bolesti. Ali Šikulica kaže da je njegova roba „sicher“, jer ju nije nosio ni jedan mrtvi.“  

Treća, slabo vidljiva dvokatnica na fotografiji je gostionica „Kostanjac“, danas Draškovićeva 1:

Prema popisu kuća koji je sastavio g. Neven Miličević,  prvi poznati vlasnici kbr. 215 u Florijanskoj ulici bili su Benić Josip i izvjesni Dasović. Godine 1890. – te upisani kućevlasnik je Franjo Dejak. 

Franju Dejaka spominje Stjepan Mihalić u  svojoj knjizi „Ćaskanja u suton“, kao starog gospodina koji se „za svog dugogodišnjeg sticanja bavio svačim gdje se na častan način mogao izvući novac pa je neko vrijeme bio vlasnik Gradskog hladnog i toplog kupališta na Korani. Bilo je to najveće kupalište, odnosno plivalište kod „Rakove bašte“,  nešto niže od slapa, a uzvodnije od mekušanskog prijevoza.“

O Deakovom kupalištu piše „Svjetlo“ 10. srpnja 1884. godine: „G. Franjo Dejak uredio je za udobnost obćinstvu ove godine svoju plivaonicu sasma prema današnjem zahtjevu. Providio ju još sa mnogo više kabinah za kupanje, nego prošle godine. Kako je g. Dejak uložio znatnu količinu novaca, samo da mu čim ljepše bude plivaonica uredjena, doći će osobito dobro za krasni spol, jer se ovaj može kupati u zatvorenih kabinah, te mu tako nemože nitko smetati. Buduć da je to veoma zdrava voda za kupanje, nadamo se, da će gospodinu Dejaku biti trud i muka naknadjena. U istoj plivaonici može se dobiti svaki dan od 8 ujutro do 12 sata do podne poduke o plivanju.“ 

Ipak, tiskovine nisu uvijek hvalile stanje koranskog kupališta. Tako „Svjetlo“ 2. veljače 1890. piše:  „Današnji poduzetnik nije  u tom pogledu dorastao svom poslu, niti s materijalnog gledišta niti što se tiče poboljšanja i poljepšanja kupke. (…….) tko je vidio onu kuću potleušicu, taj znade u kakovom je tužnom stanju. Kabine i podvorba kao u kakovu selu. Bilo bi dobro da kupalište dođe u bolje ruke što se tiče poduzetna duha, većeg kapitala i prometne volje.

To će promijeniti Društvo za poljepšanje grada. Ono je na svojoj X. – toj odborskoj sjednici 23. srpnja 1894. odlučilo, da se predstavkom obrati slavnom gradskom poglavarstvu i zastupstvu, „da na Korani sagradi  pristojno i moderno kupalište“. Molbu je trebala  potpisati  barem stotina Karlovčana. 

U rujnu iste godine, Franjo Dejak,  nudi gradskom poglavarstvu svoj dio „račje bašće“ za 4500 forinti, jer, zapravo je bio suvlasnik sa sportašem Josipom Vraničarom. Ali gradsko poglavarstvo nije pristalo na polovicu kupališta.       

Godinu dana kasnije, 9. svibnja 1895., gradska općina je potpisala kupoprodajni ugovor sa Dejakom  i Vraničarom i otkupila   tzv.  „Rakovu baštu“ za 7000 for.

Bivši suvlasnik koranskog kupališta uhvatio se drugog posla. Iz oglasa u „Svjetlu“, još  10. lipnja 1894. saznajem, da Franjo Dejak reklamira svoju trgovinu prekomorske robe u Florijanskoj ulici, navodi nekadašnji kućni broj 215 i prethodnog  vlasnika Josipa Benića. 

O trgovačkom poslovanju Franje Dejaka i opet piše, a tko drugi? nego susjed, Gažanin Stjepan Mihalić u svojim „Ćaskanjima…“: „Gospodin Deak  je u Florijanskoj   1  otvorio „trgovinu na veliko i malo, s akcentom na „veliko“ poslužujući na isti korektan način mušteriju sa sela koja je stigla po robu s kolima  kao i malog dečka koji će kupiti kilu nulera i dvije kile cvajera, poštujući svaki dobitak koji mu se spušta u onu široku „ladicu“ u srednjem pultu.“

Zašto i kada se trgovina na veliko i malo prometnula u gostionicu? nisam otkrila.  

Najranije podatke o skoro stogodišnjem gostioničarskom poslu u prizemlju Florijanske 1, našla sam u  arhivu Gradjevnog ureda, u  godini 1917. – toj.  Tadašnji vlasnici kuće, gostioničar i vođa penjačkog odjela Dobrovoljnog vatrogasnog društva Marko Jerebić i Katarina, u kolovozu navedene godine vrše  preinake u svojoj gostioni (broj dok. 8256 / 17.). Godine 1928., Katarina dobiva  dozvolu za izmjenu prozora, uz uvjet, da pritom ne mijenja pročelnu fasadu (broj dok. 11404).

Oglas u  „Karlovačkom glasniku“ 23. prosinca 1938., govori da se vlasnik gostionice promijenio, jer „Sretan Božić“ svojim  gostima i građanstvu želi gospodin Josip Šojat iz  Draškovićeve 1.

Da li je novo društveno političko stanje, poslije Drugog svjetskog rata, promijenilo život gospodina Šojata ili nekog drugog, ne znam. 

Na sjednici Izvršnog odbora gradskog N. O. – a Karlovca  17. kolovoza 1945. obustavljeno je izdavanje dozvola za vođenje gostiona, „pošto ih u gradu ima oko 180, što je dovoljno.“  

Nepune dvije godine kasnije, 25. ožujka 1947. donesena je odluka da se popišu gostione koje se predlažu za obustavu rada, odnosno poslovanja. Ova  gostionica nije bila na popisu. Bilo je npr. prenočište „Zrinjski“ u Mačekovoj  9, koje je trebalo „oduzeti drugarici  xxxx radi nemorala koji se u prenočištu dogadja, i staviti na raspoloženje ugostiteljskom poduzeću u Karlovcu.“  

Što se tiče gostionice u Draškovićevoj 1, Sanitarni inspektorijat N. O. općine Karlovac  u maju 1957. godine, donosi rješenje za popravak lokala i uklanjanje pojedinih nedostataka. Odmah zatim uslijedila je molba Poljoprivredne zadruge Kostanje, odnosno poslovođe „Dalmatinskog podruma Kostanjac“ Mirka Begića,  za adaptaciju koja je odobrena 20. svibnja 1957., uz jedan od uvjeta: da se na lokalu izvedu suvremeni otvori izloga, koji bi davali dovoljno svjetla prostorijama lokala, a unutrašnjost da se izvede prema želji molitelja i zamisli projektanta…..(broj dok. 8252 / 57., N. O. O. Klc, „Sekretarijat za komunalne poslove“).

Dolaskom Mirka Begića „Kostanjac“ postaje omiljeno okupljalište Gažana, ali i namjernika. Bila je to skromna gostionica koju Karlovčani pamte po srdelama, lignjama i  dalmatinskom  vinu , ali i dobroj atmosferi. 

U nju  su zalazio fijakerist i predvodnik fašničkog „Korza“ Ivo Ott, pisac Stjepan Mihalić i još mnogi drugi poznati Karlovčani.

U svojim „Ćaskanjima….“ Mihalić piše:….“Mirko uvijek dobre volje  poslužuje i dobrim pićem i dobrom ribom, uz asistenciju svog vatrenog Stipe i buketića marljivih i čestitih crnookih djevojaka, koje će ostati u Karlovcu kao majke i žene  i neće se više vratiti u svoje Kostanje …“ 

Konobu „Kostanjac“ nije mogao zaobići, ni Dr. znanosti i novinar Danko Plevnik.  U svojoj knjizi „Moja povijest Karlovca“ piše: „Jozo Begić. Sinonim Kostanjca, dalmatinske konobe. Dugo se borio da privatizira taj kultni lokal a la Fifo u Splitu, gdje su na ribice dolazili obližnji pilari, sirotinja, drinkeri, ali i srednji sloj i kad je u tome na posljetku uspio, prepisao je na sina Mirka.  S vremena na vrijeme ga pogađa dalmatinonostalgija (...). Ušao je u krug poznatih Karlovčana i prilagodio se lokalnom koloritu bez omalovažavanja drugih.“

Za rijetke koji to ne znaju: „Kostanjac“ još uvijek radi, vodi ga Jozo Begić. 

O ostalim  kućama i stanovnicima Draškovićeve ulice vrijednim sjećanja, koji nisu dospjeli u ovu priču, drugom prilikom. 

Priredila i napisala Biserka Fabac

povećaj fotku!

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.