"Plac" na Trgu bana Jelačića 1920.

"Plac" na Trgu bana Jelačića 1920. godine

Karlovački sajmovi 1933. godine

Karlovčani žive od svojih tjednih sajmova. Zato je petak najživlji dan u tjednu. To je za Karlovčane, napose trgovce  svečan dan.  Trgovci kažu, a to je već i poznato: „ Mi živimo od petka do petka!“ Pa ako se dogodi da je sajam uslijed nevremena slabije posjećen, osjete to naši trgovci i te kako. U tom slučaju mnogi od njih jadikuju  sve do narednog sajma,  i mole se Bogu da ne bude - kiše. Još u četvrtak poslije podne i tokom noći dolaze u Karlovac brojni prodavači  stoke, zemaljskih proizvoda, žitarica, voća, povrća, drva, itd. To su najviše seljaci iz Korduna, bliže Bosne i Like. Neki od njih, tjerajući stoku, pješače i po 100 km. A i više. Od Turna na periferiji grada, pa kroz Mostanje, Udbinju i Rakovac promet je četvrtkom najživlji, i tu zapravo trgovanje počinje. Ovdje su „znatno snižene cijene.“

Oni mudriji kupci, poznati dobro pod imenom „spekulanti“, kupuju po spomenutim ulicama još u noći, a drugi dan preprodavaju to na sajmu. Dobitak je od najmanje 30 % osiguran.

U petak ujutro od sedam sati sajmište je prepuno razne vrsti stoke (u trokutu Domobranska – Smičiklasova – Radićeva, op. b.f.).

Kupaca ima iz svih naših krajeva, a i velik broj iz inozemstva. Samo ako nije snijeg i kiša. Slika je vrlo šarolika. Kordunaši  dolaze u svojim narodnim nošnjama, ne u paradnim - ali ipak narodnim….ima tu bosanskih fesova, ličkih i primorskih kapica. Sve se ispremiješalo.

U „odjeljenju za konje“ ima najviše stranaca, Talijana. Svi konji koji se prodaju, odlaze u glavnom u Italiju. Tako je sa volovima i teladi. Drugo se kupuje za domaću potrebu.

Cigani su vjerni posjetitelji  sajmova. Oni su u najviše slučajeva trgovci konjima. Jer konji su kažu ciganski posao. Redovito su njihovi konji najbolji, što ih „uopće ima“. Cigani za svoju robu jamče  poštenom riječi i zdravljem svog pokojnog oca…..

Posebno su poglavlje čine cigani – koritari. Oni zaposjedaju  jedan od glavnih dijelova Jelačićevog trga. Dobri su  prodavači,  i vrlo ustrajni. Jedan mladi ciganski derančić sa podrezanom kosom viče za sve: „Gospe, gospe, šudro je (hladno je), zemite kooo – ritce! Danas su jeftini.  – Koliko tražiš za jedan komad? – Samo trideset forinti. Trebam za cipele, jer je hladno (a u mjesecu smo junu)  i tako svakog petka redovno.

Na uglu Radićeve i Svačićeve ulice (danas Jonkeove, op. b. f.) smjestio se 65. – godišnji „Turčin“ iz Bosne. Kaže da je doputovao „cipel – cugom“, a krenuo je još u  sridu ujutro. On prodaje frule. Upravo umjetnički izrađene. On sam – virtuoz je na fruli. Svira kroz čitav dan i tako mami kupce. Starac je predmetom  pažnje, ali ipak slabo pazari. Karlovčanke slušaju njegovu svirku i po dva sata neprekidno…One vole njegovu frulu.

Kroz čitavu Smičiklasovu  ulicu poredali se šatori, mirisni šatori prodavača pečenog mesa, kobasica, pa čak i čevapčića. Posluga je spora ali solidna. Zato se u  najviše slučajeva seljaci sami posluže.

Zbog toga dolazi katkada i do prepiraka, koje se pretvore u svađu, koja ima svoj epilog u policiji. Ovdje obično nije nitko kriv za izgred, i zbilja na koncu se ustanovi da je sve skrivilo vino…

U Draškovićevoj ulici ispred Konzuma i Štefana razvila se trgovina starom robom. To je „stara krama“. Tu su kompletne spavaće sobe, ali i pojedini dijelovi takvih soba različiti po boji i izradi. Ali to je, kaže prodavač, danas moderno. Odmah do pokućstva smješteno je razno staro željezo. Željezni lonci, čavli, kovački pribor i aparati za ubijanje insekata. Odmah kraj toga, na glavnom mjestu, nalazi se „veletrgovina“ najstarijeg karlovačkog staretinara Šikulice. Tu je ispremiješana svakovrsna odjeća sa pojedinim komadima pokućstva, cipela, kišobrana, šešira. Karlovčani, pa i oni najsiromašniji ne vole kupovati ovakvu robu, jer misle da je vlasništvo nekoga, ko je umro od infekcione bolesti. Ali Šikulica kaže da je njegova roba „sicher“, jer ju nije nosio ni jedan mrtvi.

Kod Markulina i Bretza, na Sajmištu, sjedište je Primoraca i Dalmatinaca. Po obavljenom poslu oni se „usidre“ kod Markulina i ovdje „čakulaju“ i „pivaju“. Kartaju, pijuckaju, pričaju, kako karlovački zrak ne valja, i kako je u Karlovcu dobra samo piva, svinjetina i „svetojansko“.

Za Koranu bi htjeli, da bude slana kao more, a Karlovčanke, da ne budu kisele ka Talijanke.

Na nekim mjestima ulice Kralja Tomislava i Ulice Stjepana Radića nalaze se velike grupe ljudi, najviše mlađeg svijeta. Oni slušaju sviranje prosjaka – harmonikaša. Oni pjevaju i sviraju ono što „publika“ hoće, premda to nikada nije u skladu sa njihovim osjećajima i životom.

Na Jelačićevom trgu redovno je najživlje. U odjeljenju za perad ima mnogo smiješnih situacija. Tu kupuju živad i stranci: Bečani i Mađari, i dosta je muke, dok se oni sa našim seljankama sporazumiju, dakako na prste, za cijenu pilića ili raca. A naše im seljanke mnogo i ne vjeruju, jer kažu da oni nemaju našeg novca, a „švapski“ i mađarski ne vrijedi…

Na drugoj strani pako razvila se velika trgovina zemljanim loncima i drugim posudama. Karlovačke purgerice to rado kupuju, jer kažu: „jeftinije je i zdravije od željeza i pleha“. Trgovci ovog posuđa su opet tako agilni, da ga nude i građanima koji uvijek otresito odgovaraju, da im je lonaca i kod kuće puna glava.

U Radićevoj ulici pred trgovinama radio – aparata stalno se održavaju radio – gramofonski koncerti. Pred takvim trgovinama sakupi se mnoštvo seljačkog naroda tako da je promet tim ulicama gotovo nemoguć. Seljaci to sviranje na razne načine komentiraju. Jedna odebela seljakinja, valjda prvi put u gradu, gleda u vrata trgovine, odakle svira i čudi se: „Slušaj Simo, odakljen to svira? – pa zar ne vidiš? iz one kištre! – ma ne pravi iz mene komendije, ta nijesam valaj šumasta, da ti to vjerujem!“

I teško su joj seljaci dokazali da je danas kroz „eljetriku“ sve moguće, pa tako i to.

Druga opet mlada i ljepuškasta seljakinja s Korduna, odlazeći konstatira: „Današnji svijet je zbilja čuda toga izumio. I ljetriku, i cug i eroplan, ali da će izumiti i železo koje divani, - eh u to nijesam vjerovala“…

Na više mjesta oko sajmišta smješteni su stolovi, na kojima se izigrava tzv. tombola. Ako imate malo sreće, uvjerava vas neki mladić, lako dobijete za dva dinara zlatan sat, ili u najgorem slučaju barem dozu za cigarete, čistu od zlata…

Narod kao narod, okupi se oko tih stolova da proba sreću. Neka „nepoznata lica“ stalno dobivaju ure i doze, ali seljaci ništa, i tako se u roku od par sati sav stol isprazni, a isprazne se i džepovi lakoumnih seljaka.

Narednog sajma stolovi su opet puni zlatnine – i gle čuda – na stolovima opet one iste ure i doze za cigarete….(„Karlovački glasnik“ 11. kolovoza 1933., Josip Gjurić)

Pripremila Biserka Fabac

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.